Arhiv tekstova

Vrijeme velikih seoba

Utvrdili smo u prijašnjim napisima da je Bosna kolijevka i razlazište Bunjevaca i Šokaca. Nije jasno, međutim, koji su razlozi, kao i vremena njihova iseljavanja. Seobe i raseljavanja su opća pojava u svim dijelovima svijeta, ali su njihovi uzroci različiti i mnogovrsni. Ratnička plemena se kreću poradi plijena, pa se na pohodima utapaju u nova ili ih asimiliraju. Stočari idu za boljim ispašama i dolaze u dodir s drugim skupinama i opet se događa isti proces. Česti su vjerski, nacionalni, ideološki i politički sukobi, koji su također uzrok raseljavanja ili asimilacije. Konačno, česti su i ekonomski razlozi za seobe da bi se osigurao bolji životni standard.
    Na osnovu dostupnih dokumenata teško je utvrditi precizno glavni razlog, tako ranih i tako čestih, seoba iz Bosne. Vjerojatno su bili prisutni svi navedeni razlozi, u različitim razdobljima, a jedan nam se čini primarnim – crkveni (eklezijalni).
SEOBA SLAVENA I BOSNA: Velika seoba Slavena zahvaća i Bosnu u sedmom stoljeću. Na njenom teritoriju stvaraju se mnoge Sclaviniae, kao i na ostalim područjima Balkana. To su male kneževine ili vojvodstva. Kasnije se udružuju ili stapaju sve do kraljevstva. Pokrštavanje žitelja Bosne spadalo je pod upravu Rima, pa odatle dolaze i misionari. No, kršćanstvo je bilo prisutno u Bosni i prije dolaska Slavena. U ranokršćansko doba znamo za dvije biskupije na području Bosne Bistua Nova (Bistua Vetus), oko današnje Zenice i biskupija Martari (ecclesia Martariensis). Obe su kao područne biskupije pripadale Sirmiumu ili Saloni. Pokrštenjem Hrvata veliki dio Bosne pripada Splitskoj nadbiskupiji, kao nekada Solinskoj. Te stare biskupije propadaju dolaskom Slavena, a tek njihovim pokrštavanjem nastat će nove katoličke. Prva takova se spominje u Bosni u drugoj polovici XI. stoljeća. Ona će pripadati metropolijama u Splitu, Baru i Dubrovniku, a kasnije i Kaloči.
    Nevolje počinju, a u vezi s tim i raseljavanja, kada se u Bosni, ili oko nje, nađu tri crkvene uprave: Katolička crkva, »Bosanska crkva« i Pravoslavna crkva. Ta »Bosanska crkva« optužena je u Rimu zbog krivovjerja. Tada nastaju trvenja između katolika i te crkve.
»BOSANSKA CRKVA«: Ni do danas još nije riješeno pitanje nastanka, organizacije i učenja te crkve. Izgleda da je ona u sebi sadržavala tri modula crkvenosti: Ćirilo-Metodski, glagoljaški i katolički. Služila se staroslavenskim jezikom (ikavica), pismo bosančica, hijerahija vlastita, a priznavala je nadležnost Rima. Papa Inocent III. Šalje u Bosnu svog legata Ivana Casamarisa (1203.) da ispita pravovjernost bosanskih krstjana. Oni su potpisali izjavu pravovjerja, ali se prilike nisu sredile. Napetosti između njih i katolika su sve veće. Zbog toga biskup Ponsa napušta Bosnu i seli se u Đakovo na posjed kojeg mu je dodijelio herceg Koloman 1239. godine. Tada počinju i prve seobe iz Bosne. Ako biskup nije mogao izdržati, pa se je morao skloniti na sigurno područje, nije teško zaključiti što je bilo s običnim katoličkim življem. Biskup je preselio u Đakovo i svoj dvor i dvorjanike, a vjerojatno i kmetove. Seobe, dakle, počinju prije Turaka, one nisu masovne, ali su stalne. Stoga je opravdano govoriti o stazama, kako neki pisci zabilježiše, a ne o putovima kojima je najstarije hrvatsko etničko jezgro selilo iz Bosne. To su bili Bunjevci i Šokci. Posve je izmišljena teorija da su Bunjevci i Šokci, nastali u magli antičkih Slavena, selili iz podunavlja u Bosnu i Hrvatsku, pa se onda po progonu turskom vraćali u zavičaj iz kojega su, tobože, i krenuli.
DOLAZAK TURAKA: Pojavom Turaka u Europi, na Balkanu, nastaju mnogo veća i masovnija raseljavanja kršćanskog puk prema sjeveru i prema zapadu. Turska je za to vrijeme bila ogromna vojna sila, kojoj se nije imao tko uspješno usprotiviti. Srpsko carstvo se je raspalo, pa su pojedini srpski knezovi i velmože sklapali vazalske pogodbe s Turcima. Kao vazali morali su i sami sudjelovati s Turcima u novim osvajanjima, pa i protiv svojih sunarodnjaka. Kršćanska Europa nije na vrijeme shvatila opasnost, nije se ujedinila i dala značajan otpor. Ispred nadmoćne turske sile bježe Vlasi, Cincari, Srbi, Hrvati iz Bosne i Hercegovina, a s njima i Bunjevci i Šokci. Šokci, uglavnom, odlaze na sjever preko Save. Bunjevci idu prema zapadu iz Bosne preko Hercegovine do Dalmacije, a kasnije i do Hrvatskog primorja i Like i Gorskog kotara. Veća grupa Bunjevaca dolazi u Bačku oko 1610. godine. To je grupa koja se pobunila kod Klisa protiv Bega, pa bježi sve do Like, a odatle oko deset tisuća u Podunavlje. Tu ih zatiče i pastoralno brine o njima Šimun Matković. Na njegov poticaj dolazi u pohode u »krajeve pod Turcima« Bartol Kašić u dva maha 1612. i 1618. godine.
SEOBE U BAČKU: U Bačkoj postoje katolička sela i župa Bunjevci (prije župa Bačka) s oko osam tisuća katolika, što odgovara onom broju iz Like od oko deset tisuća, koji su otišli u Podunavlje 1610. godine. Druga veća skupina Bunjevaca dolazi u Bačku 1687. godine iz Sisara u Mađarskoj. Ta skupina je vjerojatno već prije prebjegla u Slavoniju iz Bosne. Dolaze pod kapetanima Sučić, Vidaković i Marković i traže od vojnih vlasti da mogu naseliti Suboticu, Sombor i Baju. Ima ih oko pet tisuća i voljni su se uključiti u obranu Austrijske carevine, što im i bi dopušteno. Tako među bačkim Bunjevcima imamo dvije skupine, jedna iz Dalmacije, a druga iz Bosne. O tome govore i njihova prezimena.