Arhiv tekstova
Dovoljno kruha, a premalo ljubavi
Sve je više pokreta oko nas za bolju kvalitetu života. Nažalost, svi se oni trude samo za bolju tjelesnu kvalitetu života, za bolju prehranu, okoliš, ali premalo za bolju kvalitetu duše, za bolje međuljudske odnose, za dublje povjerenje među nama i za međusobnu pomoć.
Treba poboljšavati kvalitete duše i čovječje osobnosti, treba učiti ljude određenom bontonu preko granica koje neće prelaziti, treba ljudima otkrivati ljepote oko sebe i treba ih stavljati na tlo na kojem je znak da ne mogu propasti i gdje se mogu boriti do kraja i pobijediti. Treba ponovno otkrivati vrline i građansku odvažnost, te pomagati ljudima da budu veliki i stvaraju prostore razumijevanja. Ljudima je potrebno u svakom trenu, u svakoj situaciji, pomoći da vide što je bolje i da onamo krenu.
PRELO KAO SLAVLJENJE BAŠTINE: Ovih dana se slave Prela. U Subotici je proslavljeno Veliko prelo u dva dijela. Onaj prvi za koji se govori naprosto Veliko prelo i drugi dio – Veliko prelo mladih. Bio sam, makar nakratko, na oba. Voditelj je Prelo nazvao velikim slavljem kulturne baštine. Želio sam to tako i doživjeti. Iz onoga što sam pamtio o prelima i sada bih želio u to vjerovati. Prelo je uistinu slavljenje. To je susret kulture u najvišem smislu te riječi kada se ljudi susreću, poštuju i raduju. Za takav svečani skup postoji duža ili kraća priprava ali svakako postoji. Na prelo se ne dolazi nespreman. Sprema se, iščekuje i raduje. Nekada je to bio tako svečani susret da je djevojka za prelo dobivala novo ruho. To je bila »smotra« ljepote, lijepoga ponašanja, kulture i kulta. Zabava je kao zabava bila u drugom planu. Zabava je bila način slavljenja i samo slavlje, pa je sadržaj zabave i tok zabave određivala razina prisutnih i odraz njihovog bogatstva duha i srca. Zato se prelo pamtilo, za njega se »živjelo« i iščekivalo iz godine u godinu.
IZNEVJERENA TRADICIJA: Ove godine sam se kao čovjek i svećenik suočio s nekim elementima za koje više ne bih mogao pristati da ih nazovem kulturnim događajem. Ponizili su me i zaboljeli. Prvo što je zabava kao zabava određivala naše ponašanje, a ne mi sadržaj zabave. Tako se dogodilo da je inače dobra gluma ipak bila neprihvatljivo neukusna svojim sadržajem i neprimjerena tom kulturnom događaju, tim ljudima i napose času kada su ti ljudi bili za stolom i blagovali… Sjećam se naših očeva. Kada su pričali dvoznačnu šalu, pogledali su oko sebe ima li u blizini neka ženska osoba, ili ne daj Bože dijete, a tek onda se eventualno onako našalili kako su se s nama našalili na Velikom prelu. Zaboljelo me je. Alkohol je naša slabost. On uvijek ne zasladi nego ponizi naše susrete. Istina je da vino razveseljava srce čovjeka, ali prekomjerno uvijek ponižava. Zar se uistinu tako vrijedna kulturna manifestacija i zabava, koja je slavljenje, mora završiti sa toliko poniženih ljudi, koji su sami sebe ponizili, te nam treba nekoliko tjedana da zaboravimo te neukusne riječi i ta neukusna lica. Ne znam. Čini mi se da se Prelo kao manifestacija kulture neće moći dugo tako nazivati ako se iz sadržaja i načina događanja zaboravi ono najvažnije: ostati uvijek na visini svjesna, ponosna i kulturna čovjeka!
Prelo mladih je odisalo mladošću. Bilo je lijepo. No, i ono je na kraju mnoge ponizilo, jer su zaboravili na svoje dostojanstvo pa nije više vladao razum ni kultura da bi zaslužili kult – poštovanje, nego su izazvali sažaljenje. Šteta. To su ljudi koji trebaju sutra voditi ovu zajednicu. Možda sam star za Prela, ali sada razmišljam još dalje i dublje o kulturi življenja. Slavljenje je najbolji način »snimanja« nečije kulture. Staro je pravilo: ako želiš nekoga upoznati, budi s njim na zabavi, odmoru ili putovanju. Ako hoćeš upoznati kulturu nekoga naroda, posjeti njihova groblja, ako hoćeš upoznati kulturu jedne kuće, pogledaj sanitarne prostorije. Kad tako razmišljam o svemu tome pitam se o budućnosti i slici nas samih u očima drugih i u vlastitim očima.
TRIJUMF NELJUBAVI: Tad sam shvatio što znači voljeti čovjeka, a što ubijati druge kako bi nama bilo dobro. Mnoge sitnice danas čovjeku smetaju. No, najviše nam smetaju ljudi. Bračni par s djecom jedva će dobiti neku podstanarsku sobicu, jer se gazdarica boji dječjeg plača i buke oko sebe. Poduzeća i ustanove teško će primiti ženu koja bi mogla biti trudna, jer će poći na trudnički odmor i oni će uzalud trošiti novac. Eutanazija nam sugerira osjećaj da na zemlji ima nekorisnih ljudi, koji samo troše a ne zarađuju, i da bi ih trebalo ukloniti. Kolika djeca se nisu pojavila na svijetu i morala su nestati iz utrobe majke jer nije bilo dovoljno novaca, jer su socijalne prilike bile teške, jer je liječnik rekao da možda nešto nije u redu s djetetom ili s majkom, jer otac nije htio opet novo dijete i neprospavane noći, jer su smatrali da nemaju dovoljno snage i strpljenja. Čovjek je među nama najjeftiniji. To je rak-rana na koju treba uprijeti prstom i početi borbu za čovjeka. Time što smo uklonili starca, ili bolesnika, ili hendikepiranog, da ne troši novac, nismo povećali svoje bogatstvo, ali smo postali nehumani, nesretni i ubojice. Time što je žena morala abortirati neko dijete nije životni standard tog bračnog para postao bolji, nego je samo razbijena ljubav, ranjeno srce, ubijen brak. Time se dakle nije ništa riješilo, nego nanijelo još težu situaciju bračnim drugovima. Time što je jedno dijete više došlo na svijet nije ponestalo hrane, nego se dapače uvećalo, nije drugima ponestalo i neće ponestati, nego je u nama naraslo raspoloženje da se može voljeti čovjeka, da je čovjek najvažniji, i osobito osjećaj da što nas više ima to smo sigurniji, to smo zaštićeniji, to smo jači. A u dubini nam ostaje osjećaj humanosti, mira, sreće, što smo za nekoga živjeli i osjećaj da nam pripada vječnost, da nas ni smrt ne može uništiti. To je blago koje se ničim ne može platiti.
Treba poboljšavati kvalitetu života. Kvaliteta je u srcu, u savjesti, u humanosti, kvaliteta je u čovjeku i nju treba povećavati, izgrađivati, jer ima na zemlji dovoljno i kruha i ruha, ali u ljudskim srcima je premalo pravog duha, kaže pjesnik. Treba mijenjati mentalitet razmišljanja. g
