Arhiv tekstova
Viola Tricolor
Negdje koncem 70-ih i početkom 80-ih godina minulog stoljeća oko prvog vojvođanskog književnog fanzina »Renesansni vašar« okupila se grupa (tada) mladih i kreativnih ljudi, mahom đaka subotičke Gimnazije. Među njima naročito su se isticale tri djevojke, Viktorija Šimon, Viktorija Vujković Lamić, i Daniela Dulić koja je u sebi imala energije za dva grada i devet života i srce za cio svijet.
Na žalost, sudbine su im se, u vezi produktivnosti gotovo poklopile: Rimbaud je svoje najljepše stihove ispisao prije punoljetnosti i onda zauvijek zašutio, a Daniela je objavila ovu prvu, jedinu, nadamo se, ipak ne i posljednju zbirku svojih stihova naslovljenu »Viola Tricolor« i onda zašutjela. I šuti već, kao pjesnik, punih desetljeće i pol. A ima toliko topline u ovoj poetskoj zbirci, toliko ljubavi koja se ište i moli. Ljubavi neuzvraćene, ili uzvraćene nakratko, pa udijeljene poput prosjaku, date na krivi način, od krivih ljudi, ima toliko snoviđenja i realnog razabiranja dobra i zla. Ima li se u vidu da te stihove piše djevojka koja nije napunila niti 18 ljeta, u njenoj lirici ima one minuciozne »joeur de vivre«, matisseovske, ogrnute u naoko dječji svjetonazor pretječe ideja New Age-a, onoga što se nalazi u stihovima Thorrea, dionizijskoga pa ipak čednoga vela promućurne analize osjeta, sućuti, bila svijeta oko nas, ali i svijeta Danielinog, te ogromne duše koja je svijet za sebe, premda je na ulicama gradova više bila nalik malenom vrapcu na dlanu smrzle skitnice u siječanjskoj hladnoći noći. Ili, kako je to lijepo formulirao recenzent knjige Ante Vukov: »…Ova knjiga, ovakav odgovor-dijalog, na djelo jednog Levy Strossa ‘Divlja misao’, a ova zbirka to jest, poetski je bliže univerzalnom (kozmičkom), a etički individualnom (ljudskom) pogledu na svijet, poetskom svjetonazoru. Ova zbirka poezije mami u potragu za konačnim jedinstvom, na putovanje u svim pravcima, savivši sve avanture u jedan luk, u jedan krug. Postiže viziju jedne istine u svemu ‘kao što i jest’«.
I odista, primjereniji Welltanschauung jednog mladog bića, ispjevan u knjizi »Viola Tricolor«, kao što je i onaj Joni Mitchell s njenog davnog albuma iz 1971. godine »Ladies From The Canyon« teško da će, po nama, ikada da se susretnu, makar i u virtualnoj stvarnosti. A ta dva svjetonazora su – jedan. I potiču od čiste duše, pune ljubavi. Za sve i svakoga…I mislim da smo vam ovim i predložili poklon voljenoj osobi za Valentinovo.
R. G. Tilly
The White Stripes
Elephant
V2
Unatoč činjenici da je album izašao prije skoro deset mjeseci, skupinu White Stripes je veoma teško izbjeći na svim vrstama medija. Na mnogim godišnjim listama protekle 2003. glazbene godine oni su rangirani pri samom vrhu, a uspjehe na dodjelama muzičkih nagrada ne treba posebno ni naglašavati. Posljednji njihov singl je »The Hardest Button to Button«, za koji je i snimljen doista originalan video spot.
Cijela stvar je veoma jednostavana. Prije svega, Stripes-i su duo koji sačinjavaju brat Jack i sestra Meg, a prezime opet jednostavno i već sadržano u samome nazivu skupine, White. S obzirom na grad iz kojega dolaze (Detroit) i njegovu glazbenu tradiciju, očito je da ovaj nesvakidašnji dvojac nije imao povećih problema s inspiracijom. Zvučni dokaz je opet jednostavno dovoljan. Glazbeni identitet ove skupine u sebi struktuira na prvome mjestu blues, oplemenjen, na drugom mjestu, čvrstinom i ritmičkom brzinom garage rocka i punka. Takav senzibilitet prate i klasična rock image istupanja u glazbeničkom i privatnom životu frontmena Jacka Whitea kao primjerice nedavna tuča s članom benda Von Bondies, povreda ruke u prometnoj nesreći, ljubavna afera s glumicom Winonom Ryder, poznatom heroinom rock glazbenika, ispadi u medijima itd. Na sreću, glazba je ipak ono najbitnije, što je ovu skupinu dovelo u zavidnu poziciju na aktualnoj rock scjeni.
Album »Elephant« je pomalo mračniji ali i mnogo oštriji od prijeđašnjeg, također uspješnog »White blood cells«-a. Sadrži cijelih četrnaest pjesama koje u većini slučajeva ne traju duže od tri minute. Jedina obrada jest »I Just Don’t Know What to Do With Myself« od Davida Bacharacha, a u spotu za ovu pjesmu pojavljuje se još jedna žena bliska svijetu rocka, famozni supermodel Kate Moss. Otvarajuća pjesma na ploči je »Seven Nation Army«, himna koja prezentira koliko efektno minimalizam (samo gitara i bubanj), može pokrenuti iskonsku lavinu rock poentiranja. Efektno demonstriranje prljavog gitarističkog umijeća donose »Black Math«, »Ball and Biscuit« i »Hypnotize«, dok duhovita poigravanja na temu osvajanja partnera i okolnosti prilikom toga, sadrže vedrija »I Want to Be the Boy to Worm Your Mother’s« i manje vedra, ali nikako očajnička »You’ve Got Her in Your Pocket«. Album se zatvara laganim dijalog duetom »It’s True That We Love One Another«, na kojoj ženski vokal pored sestre Meg pjeva i gošća Holly Golightly. Neki tvrde da je jednostavne i kvalitetne stvari najteže napraviti, a je li tako i u slučaju albuma skupine White Stripes, provjerite sami.
D. B. P.
