Arhiv tekstova
Franjevci u Bačkoj i Podunavlju
Rekli smo već da su franjevci u Hrvatsku došli iz dva pravca iz Italije. Prvi je, preko Jadranskog mora, provincija Ultra marina, Provincia Sclavoniae, odnosno, Hrvatske. Drugi je, preko Austrije i Ugarske, provincija Cis alpina. Hrvatska provincija se nalazila u Dalmaciji i, prema nekima, franjevci su tamo došli još za života sv. Franje. Ova druga provincija se obično zove Ugarska. Ona se zapravo nalazila u Ugarsko-hrvatskom kraljevstvu. Zahvaćala je dio Ugarske i dio kontinentalne Hrvatske. U Bačku i Podunavlje su franjevci također došli iz dva pravca. Prvi je sa sjevera iz Ugarske provincije, a drugi je s juga iz Bosne.
Prvi franjevački samostan je bio u Baču već 1301. godine. Prije njih su u Baču bili templari, a oni su napustili Bač nešto prije nego će njihov red biti raspušten od strane crkvenih vlasti. Samostan u Baču je bio sjedište srijemske kustodije u koju su još spadali samostani: Ilok, Mitrovica, Tordinci, Manđelos, Irig, Zemun i Inđija. Zagrebačka i Srijemska kustodija se uvije označavaju kao iliričke, slavenske-hrvatske, premda su se nalazile u Ugarskoj vikariji. Druga franjevačka Vikarija, koja je za nas naročito značajna, bila je Bosanska vikarija. Ona je nastala oko 1340. godine. Franjevci u Bosnu dolaze postupno. Isprva odlaze u Bosnu samo kao vizitatori, da ispitaju pravovjernost bosnaskih »krstjan«. Papa Bonifacije VIII. Povjerava 1298. godine pravo na inkvizicijsku pastvu hrvatskim franjevcima u svim južnoslavenskim zemljama: Srbija, Raška, Dalmacija, Hrvatska, Bosna, Istra i susjednim zemljama gdje ima krivovjeraca. Konačno je osnovana posebna franjevačka pokrajina Vikarija Bosna oko 1340. godine. Vikariju su osnovali franjevci iz hrvatske i skavonske banovine. Njima je general reda Gerard poslao »mnogo braće iz raznih provincija da propovijedaju krivovjercima u Bosni«. Prije franjevaca u Bosni su djelovali i dominikanci, pa, pojedinačno, i drugi svećenici. Konačno je papa Klement V. Bulom »Cum hora decima« godine 1307. isključivo povjerio franjevcima misionarsku djelatnost u Bosni i susjednim zemljama.
NAGLO ŠIRENJE: Upravna podjela franjevačkog reda se sastojala od provincija, vikarija, samostana i rezidencija, a ponegdje i misija. Da bi jedna pokrajina postala provincija morala je imati dostatan broj samostana i kustodija. Stoga je Bosna ispočetka samo vikarija. No ona se je veoma brzo širila. U XIV. stoljeću ima 35 samostana. U sljedećem stoljeću ima već 60 samostana i oko 700 redovnika. Obuhvaćala je područje od Crnoga mora sve do Jadranskog, a obuhvaćala je Bugarsku, Moldaviju, Vlašku, Transilvaniju, dio Ugarske, Slavonije i Bosnu. Godine 1517. postat će provincija pod imenom Bosna argentina (Bosna srebrena).
Još dok je bila samo vikarija počela se je širiti iz Bosne preko Save. Prvi samostan je osnovan u Đakovu na biskupskom imanju 1347. godine. Brzo će se proširiti po Slavoniji i Srijemu. Godine 1372. papa Grgur XI. dopušta Nikoli de Gara, županu, da može podići samostan franjevcima u mjestu Chewerg (Čerević) kaločke dieceze. Prvi samostan Vikarije Bosna u Bačkoj podignut je 17. srpnja 1421. godine u mjestu Kobol (Kovilj). Godine 1438. papa dopušta bosanskim franjevcima da mogu podići još sedam samostana u Južnoj Ugarskoj. Prije toga će u Bačkoj podići još samostane u Futogu i Kolutu. Naglo širenje bosanskih franjevaca po Slavoniji, Srijemu, Bačkoj i Južnoj Ugarskoj uzrok je potiskivanja franjevaca iz Bosne pod pritiskom turske okupacije Bosne. Nakon Mohačke bitke Turci će ih i tamo dostići i skoro sve rastjerati, a samostane uništiti. Od tada će sve te pokrajine biti pod turskom upravom »sub jugo Turcico«. Franjevci će se raspršiti, ali neće posve nestati, skrivat će se po zabitim mjestima i šumama i pomagati hrvatskom katoličkom življu, koji je preostao, ili koji će u međuvremenu doći. Mađari su se skoro svi povukli prema sjeveru izvan dometa Turaka. To naročito vrijedi za katoličke biskupe i svjetovni kler. Katona veli da kroz 170 godina nijedan katolički biskup nije posjetio svoje biskupije, a to vrijedi i za Čanad i Pečuj, koji su također bili pod Turskom vlašću.
PAPINSKA BRIGA: Brigu o preostalim katolicima na tim područjima, osim preostalih franjevaca, uporno će voditi pape preko različitih misionara i apostolski vizitatora. Tako je fra. Bonifacije Drakolica, dubrovački i stonski biskup 1580. godine posjetio neke od tih područja da ispita stanje i pomogne vjernicima. Fra. Antun Matković će 1582. godine posjetiti Temišvar iz istih razloga. Isusovac Bartol Kašić će sa Šimunom Matkovićem posjetiti ta područja 1612. i 1618. godine. Isti Šimun Matković je misionar Bačke i 1622. godine traži za sebe župu Bunjevac. Pavao Morelli je 1616. kao Dubrovčanin opat Bača. Godine 1629. misionar u Bačkoj je fra. Pavao Papić, a nešto kasnije i Pranjić. Biskup bosanski Marin Ibrašimović 1649. obavlja krizmu u mnogim mjestima Bačke. To isto čini i biskup Matija Benlić 1651. godine.
Krajem sedamnaestog stoljeća, nakon izgona Turaka, franjevci se vraćaju u stare samostane ili osnivaju nove. Oni su, prema Antunoviću, u to vrijeme u Subotici, Somboru, Baču, Baji Mohaču, Kaloči itd. Započinju sređivati crkvene prilike i pastoralno djeluju sve do kraja osamnaestog stoljeća, kada ih zamjenjuju biskupijski svećenici. Franjevci su kroz sedam stoljeća bili naši pratioci, odgojitelji i učitelji. Oni su bili poznavaoci našeg svagdašnjeg života, naše vjere i nacionalnog identiteta. Oni su bili i naša memorija, jer su sve zapisivali u svojim samostanskim ljetopisima. Stoga, tko želi nešto ozbiljno reći o nama, mora proučiti sve ljetopise u provincijama Bosne srebrene, Ivana Kapistranskog i Salvatorianske, kojoj je pripadao subotički samostan.
