Arhiv tekstova

O čemu govorimo kad govorimo o ljubavi

Nedavno je mlada, produhovljena osoba bila sugovornica Željke Ogreste u njenoj popularnoj TV-emisiji. Bila je to Julijana Matanović, koja je, kako pokazuju publicističke ljestvice, jedna od najčitanijih književnica u Hrvatskoj. U posljednje vrijeme upravo žene odnose primat u čitanosti u odnosu na muške kolege, zbog čega se i lome koplja u tisku i na tribinama. Uz bok Julijani Matanović stoje Arijana Čulina i Vedrana Rudan.
    U svom šaljivom tonu Željka Ogresta kaže mnoge istine. Točna je napomena data Julijani Matanović, profesorici Filozofskog fakulteta u Zagrebu (rođenoj 1959. godine u Gradačcu, Slavonki s bosanskim korijenima), da se sa svime u životu bavi preozbiljno. Iako je čitana i popularna, za nju je literatura vrlo ozbiljna stvar. O tome govore brojni nazivi naučnih radova iz starije hrvatske književnosti, naročito baroka, zatim djela s područja teorije književnosti, interpretacije književnog djela. Što za nju znači literatura, vidljivo je iz životnog mota, kojeg se, prema njenim riječima, do nedavno pridržavala – »Život je lijepa stvar, ali ja više volim čitanje«.
SJEĆANJA NA PROŠLOST: Naslovi njenih romana su intrigantni, pobuđuju radoznalost. Prvijenac je skup autobiografskih priča »Zašto sam vam lagala ». Na promociji edicije »Stoljeća hrvatske književnosti« u Travniku, kada se našla u situaciji da potpuno nepripremljena govori o književnim zbivanjima u Bosni (izabrala je temu Husein-bega Gradaščevića i Josipa Eugena Tomića), prekinuo ju je dječji glas iz publike pitanjem – »Ma pusti ti, to, nego reci zašto si nam lagala?« Saznanje da ovo dijete zna za njeno djelo i neposredni kontakt s njim, bilo joj je, prema njenim riječima, draže od svih službenih kritika.
    I naslov romana »Bilješka o piscu« je neadekvatan na prvi pogled. To nije nikakva Bilješka o piscu, ni Pogovor – to je krvava životna drama. Podnaslov – Neljubavni roman, također zbunjuje. U životu glavne junakinje sve je podređeno ljubavi. Ona je za nju fatalna, pokretač svih njenih životnih aktivnosti. Roman počinje u trenutku, kada se u životu junakinje romana već sve dogodilo. Ona se umorna, bolesna i ostarjela vraća iz dobrovoljnog izgnanstva iz Švedske, u kojoj je boravila deset godina. Uzrok bijega iz Zagreba je nespremnost njenog dugugodišnjeg ljubavnika da raskine svoj sređeni građanski brak. Njenu životnu priču saznajemo iz podsvijesti junakinje i njenih sjećanja na prošlost. Isprepliću se, bez kronološkog reda, događaji iz djetinjstva, perioda ljubavi, boravka u Švedskoj, iz zrakoplova kojim se vraća. Od tih segmenata najupečatljiviji su oni za koje je emocionalno vezana. – Malo slavonsko mjesto u kome je provela djetinjstvo, dok je ime zemlje, u kojoj je boravila u inozemstvu, za nju bilo potpuno irelevantno. To je mogla biti neka sasvim druga zemlja. U sjećanju junakinje redaju se tople slike iz djetinjstva, u kom je sigurnosni oslonac bila baka. U provincijskom mjestu svi se znaju, komuniciraju, govore specifičnim jezikom punim iskrivljenih njemačkih i turskih riječi, koje je pažljivo profesorsko pero autorice uvijek ispisivalo drugim slogom (položenim). To je vrijeme oskudica poslije II. svjetskog rata, vrijeme kad su se gumice za domaćinstvo rezale iz »šlauha«, kada su se »šporeti« ložili i zimi i ljeti, kada su omiljena jela djece bila »koh od riže« i »šmarn« koji se jeo iz limenih tanjura. U sklopu prikaza života junakinje u Švedskoj dat je i sporadičan odjek događaja iz Domovinskog rata.
U ČEMU JE VIC: Snažna ljubav, koju je djevojčica u provinciji još kao dijete osjetila prema svom susjedu Petru, pratila ju je čitav život. On je za nju bio čovjek »koji je svojim imenom ispunio svaki trag mojih stopala, gdje god te tragove ostavljala«. Aluzija se odnosi na tragove stopala u dalekoj Švedskoj, ali i tamo je nalazila informacije o njemu na Internetu. Bio je urednik u poznatoj nakladničkoj kući. Ljubav i odanost mlade intelektualke Petar je koristio osamnaest godina, ne želeći uznemiriti sigurnost i komociju života kojeg je vodio na drugom kolosijeku.
   Drugi dio romana nosi naslov »Ljubavnik iz vlastita vica«. To je ispovijest mlade liječnice Jane Gajski, nekadašnje štićenice doma za nezbrinutu djecu. Autorica romana i dalje ulazi u kompleksnost odnosa među spolovima. U pitanju je novi ljubavni trokut. Priča je ista, samo su akteri drugi – Jana Gajski i vrhunski specijalist za neuropsihijatriju, Nijemac. To su ratne godine. U pozadini priče je tragedija Vukovara, izbjeglice. Jana Gajski nalazi snage da mijenja svoj život, osmišljuje ga. Ne želi da joj prođe u očekivanju nečije odluke. Napušta ljubavnika, usvaja ratno siroče – djevojčicu čiji su roditelji (žrtve vukovarskog pokolja) stradali u Vukovaru. To je ujedno i putokaz koji autorica sugerira. Ljubav mora manifestirati svoju svjetlu, humanu stranu, u suprotnom ona je negacija ljubavi. U tom kontekstu trebamo i shvatiti podnaslov romana.                   g