Arhiv tekstova
U sjeni čenoina književnog imena
Josip Eugen Tomić, pjesnik, novelist, romanopisac, dramatičar i urednik, rođen je 18. listopada 1843. godine u Požegi. U rodnom gradu završio je pučku školu, a po završetku niže gimnazije roditelji ga šalju na daljnje školovanje u Zagreb, gdje upisuje više razrede gimnazije, a 1858. godine odlazi u bogoslovno sjemenište. Napustivši 1863., bogosloviju, a stekavši solidnu književnu naobrazbu i iskustvo pomoćnika Miroslavu Kraljeviću pri uređivanju časopisa »Slavonac«, iste 1863., preuzima u Karlovcu uredništvo časopisa »Glasonoša« i za kratko vrijeme zapošljava se kao učitelj u Varaždinu.
Od 1864. godine studira pravo u Zagrebu, a potom u Grazu, gdje i diplomira 1867. godine. Vraća se u Požegu i dvije godine radi kao kotarski pristav, a potom županijski predbilježnik. Godine 1869., ponovo odlazi u Zagreb. Od 1872., bio je kazališni savjetnik za dramu, a naslijedivši Augusta Šenou od 1873. do 1879., obnašao je dužnost dramaturga Hrvatskog zemaljskog kazališta. Uz mnogobrojni kulturni angažman i književno stvaralaštvo, u Zagrebu je započeo za ono vrijeme tipičnu činovničku karijeru: godine 1875., imenovan je vladinim tajnikom, 1889., naslovnim, pa pravnim savjetnikom, a 1905. godine banskim savjetnikom.
Šezdesete godine 19. stoljeća u Hrvatskoj, kada se Josip Eugen Tomić javlja u književnosti, obilježene su burnim političkim i kulturnim događajima. Godine 1867., sklopljena je Austro-ugarska nagodba kojom je Hrvatska sačuvala svoj teritorij i neka obilježja hrvatske državnosti, ali je izgubila financijsku samostalnost sve više oviseći o Mađarskoj. Nagodba je izazvala veliko nezadovoljstvo. U tom razdoblju u književnosti je dominirao August Šenoa. Njegovom zaslugom roman je doživio svoju punu afirmaciju, a za književni život presudno je bilo pokretanje časopisa »Vijenac« 1869., u kojem su registrirani svi značajni događaji u književnom i društvenom životu onoga vremena.
Josip Eugen Tomić svoj je književni put započeo poezijom koju je pisao u duhu lirskog sentimentalizma s ljubavno-domoljubnim motivima. Mnogi povjesničari književnosti nadijevali su mu različite epitete, opisujući ga kao idealizatora feudalnog društva. Ipak, nije se u književnom djelu Tomića radilo i klasnom idealiziranju plemstva, već jednostavno o naivnoj idealizaciji svih onih koji su u prošlosti direktno ili indirektno branili hrvatsku stvar. Osjećaj za historizam, uopće za hrvatsku prošlost, koji je tako prisutan i u Šenoinu književnom djelu, nije samo slučajna pomodnost, već proizlazi iz cjelokupne duhovne konstelacije hrvatskih intelektualaca tog vremena. Bez jasnih koncepcija i sadašnjosti i budućnosti, pogled uprt u određene historijske trenutke prošlosti, u traženje onih svijetlih političkih momenata u kojima su se ostvarivali i određeni politički, nacionalni uspjesi, trebao je bit izvor nadahnuća za rješavanje aktualnih društveno-političkih pitanja. Historijska je tematika stalno prisutna u Tomićevu stvaralaštvu i najveće literarne domete on postiže upravo u domeni historijske pripovijetke i romana.
Prvi veliki uspjeh Tomić je postigao povijesnim romanom »Zmaj od Bosne« (1879.), u kojem opisuje ustanak bosanskih begova pod Husein-kapetanom Gradačevićem protiv sultana Mahmuda II. Participiranje istinitih povijesnih zbivanja u romanu je često, a umetnuti su čak i autentični dokumenti. »Povijesni događaji primarni su, a u usporedbi sa Šenoinim romanima, ovdje nema paralelnih naracija, opisana je samo jedna razina i to među muslimanskim begovima. Opisani su samo viši slojevi društva, o životu puka doznajemo samo kratko u par Tomićevih intervencija kao sveznajućeg pripovjedača«, piše o ovome romanu književni teoretičar Ivana Plejić. Romani »Kapitanova kći« (1882.), i »Emin-agina ljuba« (1888.), puni su romantike i melodramatskih scena. Tomić 1891., objavljuje roman »Udovica«, dok njegov roman »Melita« koji je objavljen 1899. predstavlja značajan pomak u modernizaciji hrvatskog romana. U tom romanu Tomić je posegnuo za suvremenom temom iz Khuenova vremena. Stvorio je istodobno i društveni roman i roman lika, ostvarivši jedan od najzaokruženijih likova hrvatske književnosti 19. stoljeća. Osnovna se fabula svodi na analizu centralnog junaka, udovice Gite Magdić, koju Tomić motivira uglavnom socijalno i pomoću njena lika stavljenog u različite situacije podvrgava kritici čitav niz društvenih pojava u Hrvatskoj. Roman »Melita« je istodobno slika i panorama opće društvene situacije s kraja 19. stoljeća i analiza odnosa plemstva koje neminovno propada i građanstva koje se sigurno uspinje, on je životopis glavnoga junaka i pokušaj psihološke analize, dakle sinteza individualnog i općeg u uzajamnom djelovanju.
Najveći Tomićev historijski roman je »Za kralja-za dom«, s tematikom iz 18. stoljeća u kojemu Tomić opisuje komplicirane odnose između Hrvata i Austrije u vrijeme Marije Terezije i Josipa II., intrige i sukobe među hrvatskim plemićima i kaptolskim dostojanstvenicima. Roman je pisan kao kronika s mnoštvom likova i epizoda. Tomića je neprestano pratila zla sudbina pisaca koji se javljaju neposredno nakon neke izuzetno značajne književne ličnosti koja je snagom svoje umjetničke riječi obilježila epohu: tako i Tomić neprestano ostaje u sjeni Šenoina književnog imena.
Priredio: Z. Sarić
