Arhiv tekstova
Subatičke prokatorske huncutarije
n Prokator Josip Kujundžić-Kejo, inače sudionik Olimpijade u Londonu 1948. godine kao vježbač-gimnastičar, svake je godine na svečanoj godišnjoj skupštini odvjetnika u Maloj gostioni na Paliću znao stati pred tamburaše i povikati:
»Joža, Šarčević, Sepeši, Filipović…«
a banda udri: »Četir’ konja debela…«
Naime svaki od nabrojanih kolega težio je preko 150 kg žive vage!
n Čika Slavko Ruski, doajen subatičke advokature, u svojim mlađim danima boksao je u Subatici s jednim Amerikancem afričkog porijekla 1939. godine u kinu »Lifka« po sistemu, ako izdrži tri runde na nogama dobija 50 američkih dolara. Izdržao je, i onako modar i sav dobro natečen povede društvo na večeru poslije meča i reče:
»Al’ sam dobro izmorio tog crnca, k’o niko u Europi, vidite da jedva stoji na nogama!«
Istina, tamnoputi boksač je mirno sjedio za šankom, ispijajući pivo, dok su mu samo bijeli zubi blještali u mraku »Bijele lađe«.
n Tajnik Subotičke filharmonije, odvjetnik Branislav Jocić, dobije od Općine novac da putuje u Hamburg i kupi novi koncertni glasovir. Pravac u tvornicu »Stanway«, najbolju na svijetu, a tamo puno glasovira. Kako izabrati najbolji?
Jocić ode na na konzervatorij i upita tko su pet najboljih studenata. Dobije spisak od pedantnih Nijemaca, pokupi momke i svakome da po 100 DEM da isprobaju sve klavire u tvornici. I tako četvorica od njih pokažu na jedan model.
Jocić isplati novac ljudima i tvornici, kupi glasovir i tako Subatica ima, i dandanas, jedan od najboljih glasovira u državi.
Kad su ga poslije pitali kako je uspio izabrati najbolji klavir, kada inače svira trubu, Jocić je prokatorski odgovorio:
»Ja ne poznajem glasovire, ali poznajem dobro ljudsku sujetu, jer ako su četiri od pet najboljih kazali da je to najbolji, onda je zasigurno i bio najbolji u tom trenutku!
n Pajo Vujković Lamić, također »teška kategorija« s trbuhom poput pivskog bureta, teško se uvlačio i izvlačio iz branilačkih klupa u starom sudu preko od hotela »Patrija«. Tako započe dižući se za tiradu obrane:
»Slavni sude… – izvlačeći se iz klupe, puče mu remen i hlače padnu do koljena -… Oh, j… o te otac!« – dovrši čika Pajo, misleći, naravno, na remen od hlača.
n Odvjetnik Tisa Andrija-Bandika nosio je naočale s velikom dioptrijom (-10), odlučio se u svojoj šezdesetoj godini kupiti novi Opel rekord. Jedno jutro pozva prijatelja i kolegu Lazu Prćića da idu za Szeged rad salame i sira. Krenu oni ujutro oko osam, ali su morali »vatati« zavjetrinu iza Bulgarija, velikih kamiona koji su sedamdesetih špartali Subaticom, jer su ondak bili sigurni na cesti. Lazo je bio zadužen da »osmotri« nailazak »Bulgarie« sa zadnjeg sjedišta i izda naredbu:
»Za njim!«
Jureći i tražeći kamione usput, stigli su u Szeged u rano popodne, sve radnje zatvorene. Sjednu oni u slastičarnu »Virag« i jedu somloi galuske, potom navečer kupe sir i salamu, pa ponovno na cestu da vrebaju Bulgarie, tako da su u Subaticu stigli negdje iza ponoći.
Što je sigurno, sigurno je, a oni se nikud i nisu žurili!
Pribilježio: Milivoj Prćić
