Arhiv tekstova

Kako, molim?

CAR­LI­NO PI­SMO, SLO­BIN RU­KO­PIS

Gospođo glavna haška tužiteljice, usrdno Vas molim da odgovorite na ovo otrovno otvoreno pismo kako bih mogao sutra bez straha otvoriti vrata poštaru. Volio bih ostvariti još ponešto životnih planova, pa budite ljubezni i kažite mi da li u »mnoge osobe udružene u zločinački pothvat« po Vašoj proširenoj optužnici spadam i ja, zapovjednik veze riječke bojne 138. brigade te olujne 1995. godine? Ako me već niste svrstali u najnoviji popis pet tisuća hrvatskih mafijaša, imate li namjeru to učiniti kad on naraste na 50 ili 500 tisuća imena? Hoćete li uistinu na kraju i posljednjeg mobiliziranog redova osumnjičiti za »prisilno i trajno uklanjanje srpskog stanovništva pljačkanjem, oštećivanjem i potpunim razaranjem imovine« ili Vam je na pameti nešto još gore?
    Ako ne vjerujete da je u oslobađanju Hrvatske od petogodišnje okupacije sudjelovao i jedan jedini pošteni čovjek, već da smo svi bili »mafioze«, zašto logikom stvari onda pred sud ne izvedete i naše najvjernije jatake, članove obitelji, i priču zaokružite do kraja. Narod koji je savršeno urotnički i istrebljivački organiziran, od predsjednika države do onog kućnog savjeta, od generala do soldata u rovu, može biti samo jedno – genocidan. A ta mi »prozivka« nekako poznato zvuči… I jedno osobno pitanje na kraju. Jeste li najnoviju optužnicu pisali sami ili Vam je netko pomogao? Možda Vaš kolega pravnik, haški osumnjičenik Slobodan Milošević, čiji se rukopis u ovom uratku nazire? Branko Mijić, kolumnist, Novi list, 11. svibnja

BI­JEG OD NAJ­VEĆEG ZLOČINA

Najprimjerenije bi i najpravičnije bilo da se odgovornima za masakr na Ovčari, gdje su na brutalan način umoreni ranjenici iz vukovarske bolnice, sudi u Haagu. Preseli li se suđenje u Beograd, Hrvati će stalno sumnjati da ih tamošnje pravosuđe na određeni način pokušava abolirati. Dodijeli li se njihovo suđenje Hrvatskoj, iz Srbije će bilo kakvu presudu shvatiti kao hrvatsku osvetu za Vukovar. Zato bi Haag bio pravo mjesto gdje bi se trebao dogoditi taj proces.
    Uostalom, ako su točne tvrdnje da se naša nedavna povijest piše i kroz haaške procese, bilo bi odista neprilično da u toj kronologiji ne bude nijednog suđenja za zločine u Vukovaru.
    Bila bi to neizravna poruka ne samo hrvatskoj, nego i međunarodnoj javnosti kojom se zločin nad tim gradom i njegovim stanovnicima nastoji umanjiti, minimizirati. Time bi se onda otvorio dodatni prostor političkim spekulacijama o dogovorima i trgovini koji za posljedicu imaju gotovo amnestiju najviših osoba bivše JNA koja je i najodgovornija za velikosrpske zločine nad tim područjem Hrvatske… No, neovisno o tome kakva će odluka biti donesena, bilo bi doista neoprostivo da neki budući kroničar Haaškog suda dođe do podatka kako je zbog teškog zločina u Ahmićima osuđeno najmanje deset Hrvata, a da se, primjerice, za neusporedivo teže, sustavnije i brojni je zločine u Vukovaru, u Haagu zapravo nikome nije ni sudilo. Marko Barišić, komentator, Vjesnik, 13. svibnja

RA­ZOČARA­NJE

Teško da može biti većega povijesnog i političkog razočaranja od spoznaje da i 2005., deset godina poslije oslobođenja i godinu nakon što je Hrvatska postala kandidatkinjom za EU, još može biti javnoga skandiranja u kojemu se ne zna slavi li se Ante Pavelić, Ante Gotovina, ili – što je najvjerojatnije – obojica istodobno. Boris Pavelić, komentator, Novi list, 15. svibnja

ZA SAD, SA­MO U SE

Hrvatska na žalost još nema prave demokratske i građanske stranke koja bi brinula o svim građanima jednako. Srbi nemaju što očekivati od drugih stranaka jer oni ne mogu našoj zajednici pomoći u rješavanju velikih i bremenitih problema. Time se bavimo samo mi, odnosno naši zastupnici u Saboru i pomoćnici ministara uz pomoć međunarodne zajednice, a to su praktički životna pitanja bez kojih Hrvatska neće dobiti pregovore sa EU. Vojislav Stanimirović, predsjednik SDSS-a, Dnevnik, 15. svibnja

OSLO­BOĐENJE OD RA­TA

Rat u Jugoslaviji, iako se danas ne spominje previše, imao je prekretnički značaj u mobilizaciji američke javnosti. Devedesetih godina potpuno je promijenjena estetika rata. Od 1989. do 1999. Amerika je vodila deset ratova – skoro svake godine po jedan. Clinton je dnevno bombardirao Irak i Bosnu tako da je ratnu operaciju učinio rutinom. Rat je nekada bio barbarski, divljački, primitivan… Danas se rat predstavlja kao virtualni, tehnološki, savršen. Za američku javnost sila i njena upotreba postali su prihvatljivi. Tako se Amerika oslobodila aveti vijetnamskog rata. Andrew Bacevich, američki analitičar, Danas, 14. svibnja

Podijeli

Tweet