Arhiv tekstova
Prešućeni zločin na kraju rata
Ako je 19. stoljeće u krugu povjesničara s pravom nazvano »stoljećem naroda« u kojem su brojni narodi Europe doživjeli svoju punu nacionalnu i kulturnu emancipaciju, onda se za prošlo 20. stoljeće možemo složiti s mišljenjem Williama Engdala kako je to najnemirnije vremensko razdoblje bilo »Stoljeće rata«. Još preciznije možemo upotrijebiti pluralni oblik »Stoljeće ratova«, jer je cijela ljudska civilizacija u 20. stoljeću, kao nikada prije u svojem tisućljetnom postojanju, bila izložena posvemašnjoj destrukciji dvaju velikih svjetskih ratova, kao i brojnim lokalnim, ali ništa manje krvavim etničkim sukobima.
Prvi veliki svjetski sukob na samom početku toga stoljeća potaknut je imperijalističkim težnjama tadašnjih velikih sila: Velike Britanije, Prusije, Austro-Ugarske Monarhije, Rusije, Italije i Francuske, a povod za njegovo izbijanje bio je sarajevski atentat na austrijskoga princa Franju Ferdinanda. Posljedica tog sukoba u kojem je sudjelovalo gotovo 75 posto svjetskoga stanovništva bile su zastrašujuće, jer je rat odnio oko 10 milijuna ljudskih života, a preko 21 milijun ljudi bilo je ranjeno. Također se promijenila i geopolitička karta Europe te su propale stare carevine: Osmanska Carevina, Austro-Ugarska, Prusija i Rusija, a nastale su nove države Čehoslovačka, Poljska, Litva, Estonija, Letonija, Austrija, Mađarska, Njemačka, Sovjetski Savez te Kraljevina Jugoslavija. Pariška mirovna konferencija, koja je trebala 1918. godine uspostaviti novi poredak temeljen na pravednim mirovnim ugovorima, je pod utjecajem vodećih tadašnjih sila pobjednica, Francuske i Velike Britanije, a zbog njihovih imperijalističkih interesa, diktirala poraženim stranama nepovoljne uvjete tako da su Versajski mirovni ugovori već tada postali sjeme novih europskih razdora i djelomični povod izbijanju još strašnijeg i za cjelokupnu civilizaciju još pogibeljnijeg Drugoga svjetskoga rata.
RAZMJERI SVJETSKOGA SUKOBA: Posebice je to došlo do izražaja u Njemačkoj koja je nakon Prvoga svjetskoga rata doživjela potpuni gospodarski i društveni slom te je bila plodno tlo za razvoj totalitarističkoga nacističkoga režima koji je kod Nijemaca poticao ksenofobičnu rasnu, kulturnu, vjersku i gospodarsku netrpeljivost prema drugim narodima, napose prema Židovima. Sličan proces odvijao se i u Italiji, jer su i fašističke elite bile nezadovoljne teritorijalnim dobicima koje je Italija ostvarila tijekom rata. Stoga su ti totalitarni režimi željeli revidirati Versajski mirovni poredak i uspostaviti novi u kojem bi imale vodeću ulogu, što će dovesti 1939. godine do izbijanja Drugoga svjetskoga rata.
Zastrašujući razmjeri toga najvećega svjetskog sukoba vidljiviji su u poražavajućim brojčanim podacima, jer je u taj sukob bila uključena 61 država odnosno 96 posto svjetskoga pučanstva, a tijekom šestogodišnjih ratnih operacija živote je izgubilo preko 50 milijuna ljudi, a 35 milijuna bilo ranjeno. Tijekom toga rata dogodio se i najveći zločin u povijesti čovječanstva, kada su njemački nacisti sa svojim europskim saveznicima pokušali u potpunosti likvidirati židovski narod. Holokaust nad Židovima velika je mrlja nad europskom civilizacijom, ali i upozorenje kako totalitarni režimi bez razlike kojem narodu ili svjetonazorskoj ideologiji pripadali, ne prezaju da svoju moć upotrijebe u najgore destruktivne svrhe s krajnjim ciljem istrebljenja čitavih etničkih zajednica. Stoga europsko 20. stoljeće treba promatrati u kontekstu onodobnih političkih i društvenih kretanja, a ona su u znatnoj mjeri opterećena imperijalističkim politikama velikih sila zbog kojih su ponajviše stradali mali i nezaštićeni narodi.
JUŽNOSLAVENSKI NARODI U 20. STOLJEĆU: U tom kontekstu treba promatrati i događaje na bivšem jugoslavenskom prostoru, jer su se tijekom 20. stoljeća na tom teritoriju ispreplitale brojne interesne silnice vodećih svjetskih sila. Južnoslavenski narodi na svom putu nacionalne i kulturne integracije bili su pod stalnim pritiskom velikih naroda koji su ih okruživali i čiji su se interesi na tim uvijek turbulentnim prostorima ispreplitali. Već je prva jugoslavenska državna zajednica, nastala kao produkt interesa velikih sila nakon završetka Prvoga svjetskoga rata, pokazala kako vodeće srpske i hrvatske elite imaju suprotne stavove oko unutarnjega uređenja te države.
Te su duboke unutarnje napetosti bile potaknute različitim stupnjem društvenoga i gospodarskoga razvoja odnosno različitim položajem moći i društvenoga utjecaja. S jedne strane nalazile su se srbijanske elite koje su iz rata izašle na strani sila pobjednica te su novu zajednicu gledale sa stajališta teritorijalnih dobitaka, dok su druge strane bile hrvatske elite koje su i prije rata bile nositelji južnoslavenske integracijske ideje koja se razvijala od panslavističkih ideja Pribojčevića i Križanića do južnoslavensko integracijskih koncepcija Iliraca i Strossmayera.
Upravo je pozicija moći koja je od početka stvaranja prve Jugoslavije bila u rukama srbijanskih elita utjecala da se pri unutarnjem uređenju zaobiđe proklamirana ideja jugoslavenske uzajamnosti te je država ustrojena po centralističkom modelu uz hegemoniju samo jednoga srpskoga naroda. Za razliku od njih hrvatske su se elite u tom razdoblju zalagale za decentralizaciju državnoga aparata odnosno zahtijevale su priznanje povijesne autonomije i federalizaciju države. Te dvije različite koncepcije unutarnjega uređenja neminovno su dovele do sukoba tih vodećih elita koje su se već tada međusobno optuživale za separatizam, odnosno za preveliki hegemonizam i kršenje temeljnih ljudskih prava.
DESNI RADIKALI ANTE PAVELIĆA: U međuratnom razdoblju ti su se sukobi stalno multiplicirali pa su srbijanske elite koristeći svoj položaj moći prema nesrpskim narodima primjenjivale snažnu represiju. Činjenica je da su srpski monarhistički krugovi u tim represivnim mjerama primjenjivali često grubu silu koja je prelazila okvire propisane zakonom pa su tako brojni istaknuti pojedinci, bez razlike jesu li podržavali lijevu, desnu ili centrističku liberalnu ideologiju, bili podvrgnuti torturi režima. Tako će npr. već 1920. godine biti zabranjen rad Komunističkoj partiji, a njeni brojni članovi bit će ili zatvoreni ili likvidirani. Možda je najžalosniji primjer te posvemašnje represije ubojstvo hrvatskih zastupnika, na čelu s vođom tadašnjega hrvatskoga demokratsko-seljačkoga pokreta Stjepanom Radićem u beogradskoj skupštini 1928. godine. Sva ta nasilja izazvat će reakciju u hrvatskom narodu, koji će još tješnje slijediti politiku HSS, ali također dovest će i kod dijela desno usmjerenih hrvatskih političara do poduzimanja radikalnijih koraka u cilju rušenja te državne zajednice.
Upravo su ti desni radikali na čelu s Antom Pavelićem u emigraciji u cilju realizacije navedenoga plana 1931. godine utemeljili revolucionarnu organizaciju Ustaše. Oni su uz pomoć talijanskoga fašističkoga režima taj plan pokušali i realizirati te su izveli i niz akcija u zemlji i svijetu, a jednu od tih akcija ostvarili su u suradnji s makedonskim nacionalistima kada su 1934. godine izvršili atentat na kralja Aleksandra. Sva ta nasilja pojačavala su razdor između srpskoga i hrvatskoga naroda, a društvenu krizu pojačavali su i unutarnje socijalne napetosti kao i sve izraženija ideološka podjela, jer su se upravo krajnje lijeve i krajnje desne stranke i pojedinci pod utjecajem uvezenih ideologija komunizma odnosno nacizma i fašizma sve više suprotstavljali jedni drugima.
U tim okolnostima 1941. godine Kraljevina Jugoslavija ulazi u Drugi svjetski rat koji na njenom teritoriju neće imati obilježje samo međunarodnoga sukoba već će u znatnoj mjeri to biti međunacionalni »plemenski« rat odnosno snažno se ocrtavaju i obrisi građanskoga rata. Raspadom navedene države na njenom se ozemlju stvara više kvislinških tvorevina npr. Nedićeva-Ljotićeva Srbija kao protektorat Njemačke, samostalna Crna gora kao protektorat Italije te Nezavisna Država Hrvatska pod protektoratom i Italije i Njemačke. Također su veliki dijelovi bivšega teritorija bili podijeljeni između Njemačke i Italije odnosno njihovih saveznica Mađarske, Bugarske, i Albanije. U toj podjeli je teško oštećena Slovenija koja je tek u jugoslavenskoj zajednici zadobila suverenitet pa je nakon kapitulacije ona u potpunosti prestala postojati, a veliki broj njenoga stanovništva nacisti su pokušali prisilno raseliti.
ČETNICI POJAČAVAJU KRIZU: Tijekom četverogodišnjega rata na teritoriju Nezavisne Države Hrvatske vodila se većina ratnih operacija u kojima je stradalo brojno civilno stanovništvo. Vladajući vrh te tvorevine prihvatio je nacističke rasne zakone te je taj represivni režim izvršio brojne zločine nad drugim narodima u prvom redu Židovima, Srbima i Romima, ali se istovremeno okomio i na Hrvate antifašiste koji su na temelju komunističke ideologije razvili široki narodni pokret s ciljem oslobođenja zem-lje i rušenja navedenoga režima. Stoga je unutar Hrvatske tijekom tog četverogodišnjeg razdoblja trajao i latentni građanski rat u kojem su se sučelila dva ideološki suprotstavljena svjetonazora.
Dodatnu krizu pojačavalo je i djelovanje Četničkoga pokreta Draže Mihailovića, čije su vojne formacije aktivno sudjelovale uz talijanske i njemačke okupacione snage u operacijama slamanja antifašističkoga pokreta. One su istovremeno po njegovoj zapovjedi ostvarivale plan četničkoga ideologa Stevana Moljevića po kojem se Srbija trebala nakon rata proširiti na zapad do linije Virovitica-Karlovac-Karlobag te su u tim svojim nastojanjima vršili velike zločine nad nesrpskim narodom u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini s ciljem etničkoga čišćenja toga teritorija od nesrpskoga stanovništva. Stoga se na teritoriju NDH razvio uz građanski i ideološki sukob i snažan međunacionalni rat koji svoje korijene ima u ranije iskazanim nacionalnim netrpeljivostima i po versajskom poretku stvorenoj jugoslavenskoj zajednici što će za posljedicu i imati brutalnu osvetničku represiju bilo s hrvatske bilo sa srpske strane, a te osvetničke akcije doći će do izražaja tijekom i neposredno nakon kraja rata, a žrtve su uglavnom bile iz redova civilnoga stanovništva.
DRUGO JANUSOVO LICE: Neposredno nakon završetka Drugoga svjetskoga rata te osvetničke akcije pokazat će drugo Janusovo lice koje će se iskazati u dubokoj ideološkoj zasljepljenosti jugoslavenskoga komunističkoga režima, odnosno u geostrateškim interesima pojedinih zapadnih zemalja. Krajem rata 1944. godine, na relativno malom su teritoriju NDH bile koncentrirane velike vojne snage od približno 1,5 milijuna vojnika od kojih je na oružane snage NDH otpadalo 280.000 tisuća, na njemačke postrojbe u povlačenju 450.000, na četnike 55.000 te na partizanske vojne postrojbe približno 420.000 od ukupno 650.000 na cijelom jugoslavenskom teritoriju.
Snažan antifašistički pokret koji se razvio tijekom rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini bio je na kraju rata usmjeren na slamanje otpora okupacijskih snaga i njihovih domaćih suradnika, tu činjenicu potvrđuje i Deklaracija od 2. travnja koju je osobno potpisao Josip Broz Tito kao predsjednik ministarskoga savjeta, a u kojoj se među ostalim ističe da Jugoslavenska armija pri završ-nim operacijama ima zadaću: prvo, da okruži i prinudi na kapitulaciju ili uništi glavne snage okupatora i njegovih suradnika; i drugo, da oslobodi sve dijelove Jugoslavije. Cilj tako naznačenih zadaća nije bio samo oslobođenje ranijega teritorija već je po zamisli komunista jugoslavenski teritorij trebalo proširiti Trstom, Slovenskim primorjem i Koruškom. Tako prošireni planovi kosili su se s interesima zapadnih saveznika, najviše Velike Britanije koja ne samo da nije htjela jugoslavenskom komunističkom vodstvu prepustiti navedene teritorije, već je u znatnoj mjeri bila nezadovoljna što se u Jugoslaviji uspostavlja njihova vlast.
Istovremeno Britanci su bili spremni krajem rata podržati i režim Ante Pavelića, koji je po tim planovima trebao s oružanim snagama NDH usporiti napredovanje Sovjetske i Jugoslavenske armije u njihovom napredovanju prema zapadu. Sve te geostrateške silnice koje su se prelamale na prostoru Hrvatske dale su lažnu nadu vlastima NDH na čelu s Pavelićem da će ih zapadni saveznici pri povlačenju prihvatiti te da će im nakon pregrupiranja omogućiti povratak u domovinu kako bi se na strani saveznika priključili borbi protiv jugoslavenskoga komunizma. Stoga vodstvo NDH stvara plan o evakuaciji oružanih snaga i velikoga vala izbjeglica prispjelih iz svih krajeva zemlje koja se trebala odvijati u više pravaca na linijama Zagreb-Novi Dvori-Rogatec-Celje; Samobor-Zidani Most-Celje; Varaždin-Ivanec-Krapina-Rogatec-Celje pa dalje prema Mariboru i Dravogradu. Neke procjene iz tog vremena govore kako je taj izbjeglički val pri povlačenju brojao gotovo 500.000 vojnika i civila koji su se već tada bojali osvetničkih akcija od strane komunističkih vlasti.
POČETAK EVAKUACIJE: Navedena evakuacija je započela 6. svibnja dok je glavnina vojnih postrojbi zemlju napustila od 7. do 9. svibnja. Paralelno s tom evakuacijom njemački je general Alexandar fon Löhr u noći 6. na 7. svibnja zbog kapitulacije njemačkih postrojbi na zapadnom bojištu prepustio zapovjedništvo nad Hrvatskim oružanim snagama, kojima je dotada osobno zapovijedao, Anti Paveliću te je on naredio svojim višim časnicima da nastave povlačenje prema Koruškoj, ali »po vlastitom nahođenju«. U samoj Sloveniji partizanske postrojbe nisu imale dovoljno vlastitih snaga da prihvate njemačke vojnike koji su im se masovno počeli predavati, ali isto tako nisu imale ni snage da se suprotstave hrvatskim oružanim snagama u povlačenju te su oni uspjeli 14. svibnja kod Dravograda probiti partizanski obruč i predati se na Bleiburškom polju britanskim vojnim postrojbama iz sastava Petog korpusa Osme savezničke armije.
Kako smo već naveli da su se paralelno s ratnim operacijama odvijale i političke igre oko razgraničenja Jugoslavije s Italijom i Austrijom u cilju sprječavanja Titovih namjera, vrh britanske politike na čelu s ministrom Macmillanom i britanskim generalom Alexanderom koji je već bio stacioniran u Austriji, odlučuje da će se po potrebi i vojnim sredstvima suprotstaviti partizanskom prodoru. Također, kako bi usporili kretanje jugoslavenskih vojnih postrojbi, oni već 10. svibnja odlučuju sve zarobljene postrojbe i civile predati jugoslavenskim vojnim vlastima. Tako će već 15. svibnja započeti prva izručenja zarobljenih hrvatskih civila i vojnika, a istovremeno započinju i masovne likvidacije koje će se odvijati na dugotrajnim Križnim putovima. Treba naglasiti činjenicu kako je vlada NDH još 20. siječnja 1943. godine punopravno pristupila Ženevskoj konvenciji o postupanju s ratnim zarobljenicima te su s pravnoga gledišta njene postrojbe pri predaji od strane britanske i jugoslavenske vojske kao zaraćene strane u tom sukobu trebale biti tretirane po odredbama članaka 2. i 7. te međunarodne konvencije, u kojima se ističe da se s ratnim zarobljenicima mora postupati humano i zaštititi ih od mogućih pogibelji koje bi mogli prouzročiti pojedine postrojbe ili pojedinci.
Po navedenim člancima trebalo je zaštititi razoružane zarobljenike od nasilnih čina na način da ih se smjesti u krajeve udaljene od bojišta kako se ne bi našli u izravnoj pogibelji. To se nije dogodilo, jer ih je britanska vojska kršeći konvenciju izručila strani za koju je znala da se sprema izvršiti zločin. Stoga su po nalogu izravno odobrenom od strane vrha jugoslavenske Partije, u izvršenju toga masovnoga ratnog zločina nad izručenim postrojbama NDH i civilnim hrvatskim stanovništvom sudjelovali pripadnici Odjela zaštite naroda (OZN-a) i Korpusa narodne obrane Jugoslavije (KNOJ-a), za izvršenje tog zločina posebno pripremane i ideološki pripremljene vojne postrojbe. To nam svjedoče i brojni izvorni dokumenti od kojih treba spomenuti samo dva, a prvi se odnosi na depešu od 17. svibnja 1945. koju je Aleksandar Ranković uputio hrvatskoj OZN-i u kojoj ističe: »Vaš rad u Zagrebu je nezadovoljavajući. Za 10 dana u oslobođenom Zagrebu streljano je samo 200 bandita. Iznenađuje nas ova neodlučnost za čišćenje Zagreba od zlikovaca. Radite suprotno od naših naređenja jer smo rekli da radite brzo i energično i da sve svršite u prvim danima.«
Navedeno naređenje za posljedicu je imalo u idućim danima masovne likvidacije bez suđenja što potvrđuju i forenzička istraživanja provedena proteklih nekoliko godina te je samo na području šire zagrebačke regije pronađeno više stotina stratišta od kojih je najpoznatija jama Jazovka u blizini Karlovca. U njoj su mahom bili smaknuti bez suđenja ranjeni pripadnici vojske NDH, zarobljeni u zagrebačkim i karlovačkim bolnicama.
Drugi dokument koji nam još zornije potvrđuje kako je pri završnim operacijama vladalo osvetničko raspoloženje nalazi se u izvješću Javnog tužiteljstva Hrvatske iz srpnja 1945. godine u kojem se konstatira kako se u Hrvatskoj širi šovinizam, a za razloge njegovoga širenja ističe se: »…dosta materijala za tu propagandu daju postupci u prvom redu ranijih štabova operativnih jedinica, koji su u danima velikih zarobljavanja naređivali i dopuštali ubijati bez suda, javno ili čak po nekim neodgovornim elementima nevine ljude, ubijene ljude ostavljali skoro nezakopane i slično, ubojstva po OZN-i, Narodnoj miliciji itd.« Upravo ta činjenica šokirala je međunarodnu javnost te su i sami saveznici intervenirali kod Tita da se prestane s provođenjem osvetničkih akcija što će za posljedicu imati posvemašnje zataškavanje i prešućivanje tragičnih događaja iz svibnja mjeseca 1945. godine.
NEKAŽNJENI ZLOČIN: Počinitelji tog masovnoga ratnog zločina nikada nisu osuđeni, a i sam partijski vrh na čelu s Titom ih je u poznatom govoru održanom u Ljubljani amnestirao od kazne. Punih četrdeset pet godina žrtve Bleiburga i križnih putova nisu imale pravo na spomen, njihova krivnja se nije ni pokušala individualizirati odnosno pronaći počinitelje stvarnih zločina, već je nametnuta kolektivna krivnja hrvatskom narodu za sve ono što su u njegovo ime počinile vlasti i dijelovi oružanih postrojbi NDH.
Stvarne brojke o kolikom se broju nevinih žrtava radi također nikada se neće sa sigurnošću utvrditi. Jer većina je tih ubojstava počinjena bez suđenja i nije bila evidentirana. Bilo je više pokušaja utvrđivanja te brojke ali se i danas hrvatski povjesničari spore pa dio hrvatskih povjesničara ističe kako taj broj ne prelazi 50.000 tisuća dok drugi, pozivajući se na izvor iz hrvatske političke emigracije, govore o zastrašujućoj brojci od preko 200.000 tisuća nasilno usmrćenih razoružanih vojnika i civila.
Treba također istaknuti kako su se na samom Bleiburškom polju tijekom tih svibanjskih dana dogodile samo manje početne likvidacije te je Bleburška tragedija ustvari sinonim za sve žrtve koje su počinjene na teškim i mukotrpnim križnim putovima kada i dolazi do tih masovnih smaknuća. Upravo o tome svjedoče i nedavno otkrivena grobišta kod Maribora pa je i to potvrda da su križni putovi neodvojivo vezani za sinonim Bleiburga.
Također treba istaknuti kako se u današnjoj Republici Hrvatskoj 15. svibnja obilježava kao Spomen dan na žrtve Bleiburga i križnih putova, a kako je svaka nevina žrtva u dugom hodu civilizacije bila zalog stvaranja pravednijega društva, tako i ove žrtve trebaju poslužiti kao primjer do kakvih posljedica mogu dovesti totalitarne ideologije, nacionalna mržnja ili ostvarivanje globalnih ili lokalnih interesa pojedinih svjetskih moćnika. Treba se nadati kako će za razliku od netom završenoga »stoljeća ratova« nastupajuće stoljeće donijeti toliko željeni mir kako u svijetu tako i na ovim našim uvijek turbulentnim i sukobima opterećenim prostorima te stoga kakve god bile buduće povijesne mijene potrebno je aktivirati sve međunarodne pravne mehanizme kako se ne bi ponavljale tragedije iz prošlosti. Stoga nas žrtve u svim narodima opominju da im s posebnom dozom obzira pristupimo te im iskažemo dužno poštujemo, ali isto tako da pokušamo u budućnosti izgraditi moralnije i humanije društvo u kojem neće više dolaziti do ljudskih i materijalnih stradanja.
g
