Arhiv tekstova
Duhovnost nakon Duhova
Prošao je blagdan Duhova. U crkvenom životu nastaje takozvano vrijeme »kroz godinu«. Netko bi zlobno mogao reći: Nastaju sivi dani. Međutim, nije tako. Crkvena godina je tako uređena da nema »sivih dana«. Svaki je dan toliko bogat koliko je osmišljen. Htio bih još jednom s vama podijeliti poruku Duhova kao trajni program dnevnoga života. Prisjetimo se nauke apostola Pavla iz poslanice Galaćanima gdje kaže: »Plod je pak Duha: ljubav, radost, mir, velikodušnost, uslužnost, dobrota, vjernost, blagost, uzdržljivost. Protiv tih nema zakona. Koji su Kristovi, razapeše tijelo sa strastima i požudama.« Poučeni tom porukom pred nama je stvaranje sadržajne i bolje »svakodnevnice«. U pravcu ovoga razmišljanja o potrebi dnevnoga puta prema boljemu svijetu negdje sam pročitao i ovu misao:
SAMOZATAJNOST UMJESTO DOMINACIJE: Kada bismo prestali nasilno se boriti protiv nepravde, svijet bi postao pravedniji. Kada bismo se opustili, i odustali od previše žestokog popravljanja drugih ljudi i svijeta, svijet bi postao bolji. Što li su sve ljudi smislili da opravdaju maltretiranje bližnjega? Pravdaju se budućim rajem na zemlji, slobodom, narodom, Bogom, općim dobrom društva, ljudskim pravima ili čak dobrom bližnjega kojega muče, poput mnogih vlastodržaca i revolucionara, pravnika i odgojitelja, supružnika, aktivista i roditelja. Nekom nesretniku veliki ideali nadimaju grudi, on ruši stari i gradi novi svijet, a nesvjesni je sadist. Dostojevski i Nietzsche pišu: neki razbojnik misli da ubija zbog novca, a zapravo to čini zbog »radosti noža«. Sadizam, želja za dominacijom, ukorijenjena je u dubljim slojevima ljudske duše od puke jagme za materijalnom koristi. Naš vanjski život, naše društvene uloge, profesije, ideologije, mogu se providjeti kao maska takvih nesvjesnih motiva. Za razliku od ideološkog i političkog programa, i revolucionarne strasti, koji su isključivo praktički, religijska mudrost može učiti čovjeka i meditativnom »nedjelovanju«: umijeću trpljenja, strpljivosti i duhovnom obogaćivanju. Tamo gdje bi se inače brzopleto prepustilo silovitosti i gnjavljenju bližnjih, religiozni čovjek može djelovati samozatajno i neprimjetno, čak samom vedrinom duha i prijateljskim osmijehom. Mistika i meditacija pomažu »djelovanju iz polja nedjelovanja«. Nasilnik preokreće brda, sve se trese, svi se guše, a od toga na kraju ne bude ništa. Duhovan čovjek obično ne čini ništa spektakularno, no s vremenom iz sjemenja izraste voćnjak. Naizgled veliko i moćno – malo je i nemoćno, i obratno: naizgled neugledno i bespomoćno – veliko je i moćno. Piti iz vlastite dubine, iz Onoga koji nas sveobuhvatno ljubi, djelovati nenasilno i blagotvorno, tako je moguće zaista nešto i nekoga popraviti.
MOLITI ZA SILU DUHA SVETOGA: Ono čime kršćanin može mijenjati i preobražavati društvo, gospodarstvo i politiku jest sila Duha Svetoga. To je moć koja istjeruje zle duhove iz ljudi, koja dokida ružne i nepravedne mentalitete, to je sila koja otklanja bolesti, mržnju, međuljudske konflikte, to je snaga koja ljude iznutra čisti, oslobađa, međusobno vodi u povjerenje te ljude zapravo čini radosnima i sretnima. Sila Duha Svetoga je snaga kojom se gradi Božje kraljevstvo a ruši kraljevstvo Sotone ili nepoštenja, zla i mržnje. Drugim riječima, ispravnije je moliti za silu Duha Svetoga nego za darove, jer moleći za darove nećemo primiti silu, a čini se, niti darove. Naprotiv, moleći za silu Duha Svetoga, dobivamo snagu da lomimo zlo oko sebe te Duh Sveti zapravo izgrađuje u nama sve darove, a to znači vrline i kreposti, koji su plodovi, ali i darove da možemo služiti drugima. Pitamo li se kako primiti silu Duha Svetoga, tada možemo reći da je potrebno najprije biti Isusov učenik, zatim obraćenik te postati Isusov prijatelj. Biti Isusov učenik znači upijati i asimilirati njegovo razumijevanje svijeta, njegov mentalitet, njegovu snagu i silu, njegovu ljubav za čovjeka i ljubav za Boga. Biti obraćenik znači odricati se zla, mržnje i mraka i zlih duhova, a prihvaćati vrline, kreposti, čestitost, povjerenje i ljubav. Biti Isusov osobni prijatelj znači biti svjestan da je Isus postao čovjekom i da je u svom uskrslom tijelu sada prisutan u Crkvi te sada s njim prijateljevati na isti način kako je Abraham, po riječima Poslanice Hebrejima, hodao kao da vidi Nevidljivoga. Na nama je da se družimo s Isusom Kristom, da mu postanemo prijatelji, da, uživljavajući se meditativno u njegove riječi i njegova djela, u njegov duh, sve više uranjamo u kontemplativni život u kojem doista doživljavamo njega osobno, susrećemo ga kao prijatelja i iz tog prijateljstva u njegovoj sili stvaramo kraljevstvo dobrote, pravde i snage. Dakle, podsjetimo se »Plod je pak Duha: ljubav, radost, mir, velikodušnost, uslužnost, dobrota, vjernost, blagost, uzdržljivost.« Pred nama je obilan program osmisliti svakidašnjicu. Ne nasiljem, ne prezirom i odbacivanjem, nego onom silom koju nosimo u sebi.
Ako se nadahnjujemo onim što živi u dinamici crkvenog života, onda čovjek vjernik stvara u sebi »program« očitovati i živjeti plodove Duha, te živjeći bratsku ljubav, šireći radost i mir, velikodušno pomagati drugima, biti dobrostiv i uslužan, a konačno blag i uzdržljiv, dat će nam »novu metodologiju« mijenjanja svijeta na bolje. Tko to od nas ne bi htio. Dakle, Duhovi su ne završetak, nego početak jednoga programa u kojem ne ostajemo sami. Pokušajmo učiniti nešto da nas što više ovako razmišlja. Dakle, neka je sretan početak!
g
