Arhiv tekstova
Glazba ne poznaje granice
Nakon uspješnog gostovanja Folklornog odjela Hrvatskog kulturnog centra »Bunjevačko kolo« u turskom gradu Eskišekiru, gdje je koncem travnja nastupio dječji ansambl Centra, Folklornom odjelu Centra predstoji nastup u subotičkoj Dvorani sportova 29. svibnja, gdje će na koncertu nastupiti i OKUD »Mladost« iz Subotice.
Uspješnost nastupa Folklornog odjela Centra, poput godišnjeg koncerta održanog 28. studenoga prošle godine u Subotici ili godišnjeg koncerta dječjih folklornih grupa Centra održanog 17. travnja isto u Subotici, potvrdila je brojna publika dugim pljescima, a za prikazan kvalitetan program na tim koncertima zaslužni su umjetnički voditelj odjela Davor Dulić, stručna voditeljica Aleksandra Lipozenčić, učiteljica plesa Marina Matković, Hajnalka Sič i Jelica Bukvić, učitelj tamburaškog orkestra Ivan Piuković, kao i voditelj orkestra Marinko Kujundžić.
»Harmoniku sam počeo učiti svirati 1995. godine u OKUD ‘Mladost’, a sljedeće sam godine svirao harmoniku u Folklornom odjelu KUDŽ ‘Bratstvo’. U ‘Bunjevačko kolo’ sam došao 1999. godine i počeo sam uz Josipa Šipoša raditi kao korepetitor u grupi koju je vodila Aleksandra Lipozenčić, a sada sam voditelj tamburaškog orkestra«, kaže Marinko Kujundžić. Tamburaški orkestar je na spomenutim nastupima pokazao visok standard izvođačke razine, a veoma su atraktivni bili i nastupi Kujundžića kao gajdaša i taj glazbeni segment jedna je od brojnih novina u aktualnom programu Folklornog odjela.
SVIRANJE NA TRADICIONALNIM INSTRUMENTIMA: »U posljednjih godinu i pol dana uz harmoniku sam počeo svirati i tradicionalni instrument panonske gajde. Taj instrument smo imali u ‘Bunjevačkom kolu’ još od 1996. godine, ali nitko nije učio svirati na njemu. Panonske gajde je napravio Đuro Adamović iz Pule, koji izrađuje hrvatske tradicionalne instrumente. Na poticaj Davora Dulića, koji je već ranije ovladao tim instrumentom, počeo sam učiti svirati gajde koje su zaista specifičan instrument. Može se učiniti da su gajde kao instrument skromnih mogućnosti, one sviraju troglasno, ali ako na njima svira vrstan gajdaš, onda se pokazuje da mogućnosti tog instrumenta i nisu tako skromne. Gajde imaju raspon od sedam tonova, a specifikum je samo sviranje, jer se gajdaš mora saživjeti s instrumentom. Gajde se ne mogu mehanički štimat. One se štimaju pčelinjim voskom i uvijek se raštimaju na promjenu temperature. Gajde imaju tri piska, jer su troglasne, a pčelinji vosak se stavlja na sva tri piska. Osnovni ton gajdi je burdon i upravo se dio gajdi, dugačka cijev, i zove burdon i to je prvi glas. Gajde imaju i gajdanicu, dakle sviralu koja svira melodiju i tercu, što su još dva glasa, a za sva tri glasa postoji po jedan pisak. Primarno sviram harmoniku, prije dva mjeseca počeo sam učiti svirati i tradicionalni instrument lijericu, a gajde se ipak rijetko koriste u našem programu, iako se od davnina pjevalo i plesalo uz gajde, a nekada je u svatovima, uz tamburaše koji su svirali, kum imao svog gajdaša«, kaže Kujundžić, napominjući da tamburaški orkestar Centra sada broji jedanaest članova koji su tamburaši i harmonikaši, a težnja je proširiti orkestar s violinistima i klarinetistima. Marinko Kujundžić najavljuje i obuku početnika koja će otpočeti na jesen, jer je težnja Folklornog odjela Centra formiranje velikog narodnog orkestra i uključenje što više mladih koji će se posvetiti folkloru.
POPULARNOST ETNO GLAZBE: »Naša tradicionalna glazba mogla bi se još uspješnije promovirati, ali takvo što zahtijeva veliki rad. Etno glazba je danas veoma popularna u svijetu i segmenti etno glazbe se ugrađuju u razne popularne muzičke žanrove. Primjerice, irska etno glazba je već duže vrijeme veoma popularna na svjetskoj glazbenoj sceni, a uočljiv je i uspjeh mađarske etno glazbe, a takav trend postoji i u domenu srpske etno glazbe. To su naravno samo neki od primjera, a što se tiče naše tamburaške glazbe, morala bi se raditi moderna produkcija, možda čak malo mijenjati i neke harme, uklopiti tamburaški zvuk u jedan moderan izraz, a zašto i ne prošiti tamburaški orkestar pri određenim projektima s nekim instrumentima koji nisu specifični za tamburašku glazbu. Našu tradicionalnu glazbenu građu ne trebamo držati skrivenu. Glazba je dragocjena građa naše kulturne baštine, kroz glazbu su ljudi iskazivali i sreću i tugu, kao i sve ono što iskazuje specifikum življenja bunjevačkih Hrvata. Glazba ne poznaje granice i veoma efektno može promovirati i tradicionalne kulturne vrijednosti«, kaže Marinko Kujundžić.
Z. Sarić
