Arhiv tekstova
Tradicija i budućnost nacionalne kulture
Sve učestalije raslojavanje kulture na tzv. visoku i onu drugu, manje vrijednu, često definiranu »populističkom« ili čak folklorističkom, a u istom kontekstu s negativnim prizvukom na usko nacionalnu, dovelo je mnoge djelatnike u kulturi pred pitanje i promišljanje vrijedi li i koliko ono što čine u svojim sredinama ili u, vrlo često, jedinim udrugama koje njeguju i čuvaju nacionalnu kulturnu tradiciju. U ovu se priču upliće i aktualni problem osnivanja svojevrsnog omladinskog »nadnacionalnog« centra u Subotici, što nosi i prizvuk suvremene globalizacije. Kako se postaviti i odrediti u prostoru još uvijek nedefiniranom i punom očekivanja, možemo li i sami pridonijeti razrješenju labirinta na širokom polju kulture, pokušat će barem u naznakama odgovoriti ovaj tekst.
DINAMIČNOST KULTURE: U najširem smislu kulturna je povijest hrvatske zajednice povijest u najširem smislu, kako je to opisao dr. Matija Evetović u još uvijek nepubliciranom, istovremeno najčešće navođenom rukopisu »Kulturna povijest bunjevačkih i šokačkih Hrvata«, što ga objavljuje časopis »Klasje naših ravni« a priprema ga Milovan Miković. Evetović u kulturnu povijest svrstava podrijetlo, jezik, pravopis, narodnu svijest; duhovni rad franjevaca i svećenika i povijest župa i samostana; povijest školstva; štampu, novine, časopise, kalendare; narodnu književnost od 17. stoljeća do najnovijeg doba te istaknute i zaslužne nacionalne radnike. Uobičajeno je da se danas kulturni obrasci traže u užim oblastima umjetničkog izražavanja, ali je ipak važno podsjetiti kako je svaki pojedinačni element kulture prožet homogenom cjelinom u dinamičkom procesu ali u mnogobrojnim aspektima (znanost, vjerovanje, tehnika, moral…). Svjedoci smo da se kultura i u našem narodu prenosi s generacije na generaciju, da je u suvremeno doba oblikovala i osvješćene pojedince, kreatore novih ideja. Dakle, nastala u narodu, kultura se ne određuje tek pukim slučajem; ona je nastala u određeno vrijeme i u određenom prostoru kao plod pojedinca a što su prihvaćali i drugi korisnici. Pojedinci ili grupe ljudi korisnici su i stvaraoci tek pojedinih aspekata kulturnog miljea što nas navodi na zaključak o dinamičnosti kulture i njenog prožimanja s onom drugih naroda.
KULTURA I POLITIČKE PRILIKE: Sudbina kulturnog razvitka naše, hrvatske zajednice na prostorima Vojvodine, često je vezana uz političke prilike. U okolnostima u kojima se razvijala, kultura vojvođanskih Hrvata bila je otvorena prema drugima, komunicirala je sa širim okruženjem. Novija povijest pokazuje tendenciju marginalizacije hrvatske kulture ali isključivo zbog pripadnosti takozvanoj manjinskoj kulturi, što aludira na dragovoljnu getoizaciju, ako se o tome izjašnjavaju pripadnici većinskog naroda. U prilog tome ide i nevjerojatna »borba« pojedinaca u dokazivanju da bavljenje vlastitom, pa i manjinskom kulturom, nije automatski i neprijateljski čin prema državi ili drugom narodu. Mnogi su »izgorjeli« u ovom dokazivanju i umorili se u osvješćivanju svoga vlastitog naroda kako je njegovanje i razvijanje vlastite kulture zapravo doprinos kulturi i svih ostalih s kojima su na istom prostoru, s kojima komuniciraju u interaktivnom odnosu.
JEZIK: Vraćajući se na jednu od temeljnih podjela kulture u kojoj dominira umjetnost, sa svim svojim varijantama, ističem važnost najvažnijeg sredstva kulturnog komuniciranja JEZIK. Iako se umjetnost ogleda u jeziku, boji, zvuku, pokretu, među njima jezik je najjače sredstvo. Pitanje jezika bilo je i ostalo do danas mjerilo pripadnosti određenoj kulturi, što postaje sve upitnije kada se otvore »stare rane« jezika koji su Hrvati ovdje učili i na kojem su pisali.
U sve češćim planiranjima kulturne politike, u koju se uključuju i oni kojima je to od životne važnosti ali i oni koji su je već trebali potaknuti i isplanirati, čujemo potrebu profesionalizacije, institucionalizacije kulturnih sadržaja. Pravo na to imamo, potrebu više nego očiglednu, a i dalje se »razmišlja« o profesionalizaciji. Mnogima je poznato da je bilo pokušaja (i od strane potpisnika ovih redova) institucionaliziranja kulturne djelatnosti ali je svaki pokušaj bio proglašen željom pojedinca da učini nešto za vlastitu promidžbu. Narodi s kojima živimo mogu nam biti uzor kako se treba organizirano izboriti za svoje mjesto u svim kulturnim segmentima. Iako je, vjerujem nehotice, u svojoj izjavi u prošlom broju Hrvatske riječi, članica Izvršnog odbora Hrvatskoga nacionalnog vijeća zadužena za kulturu Jelena Piuković, preskočila knjižnicu, vjerujem da će se mnogi složiti o urgentnosti profesionalizacije i na tom području. Ono što ne bi smjelo biti upitno to je potpuno legalno traženje zastupljenosti stručnih ljudi na hrvatskom jeziku u svim institucijama kulture u gradu: Gradskoj knjižnici, arhivu, muzeju, kazalištu, galeriji… Ali, također, ravnopravno tretiranje časopisa za književnost, umjetnost i znanost »Klasje naših ravni«.
VJEROVATI U MOĆ INSTITUCIJA: Zadatak je ovo svih nas, ali ponajprije onih koji skrbe o ravnopravnosti našeg naroda s drugima, onih koji su dobili povjerenje svih nas. Iako se pojedinačni interesi ne poklapaju uvijek s dugoročnim ciljevima zajednice u cjelini, iako se čini da ne funkcioniramo kao zajednica prema drugima, rješenje je ipak pred nama. O potrebi »mirenja« zavađenih već se govorilo, a u svemu su zapravo nedostajali ljudi sa »terena«, oni koji u svojim sredinama djeluju iz entuzijazma, koji nose kulturne programe a nemaju se kome obratiti za pomoć. Dok se naše nacionalno vijeće u dugotrajnom probe su konstituiralo, mnogo je ljudi bilo nestrpljivo i čekalo ovo tijelo preko kojeg će se rješavati mnogobrojni nagomilani problemi. Stoga treba vjerovati u moć institucija, čak i onda kada se ne slažemo sa svim potezima vodećih ljudi, jer jedino u uvjetima legalnog nastupa prema državi i lokalnoj samoupravi možemo stvarati prostor za rad, nove ideje…
KONCEPT RADA UNUTAR ZAJEDNICE: Opasnost od etiketiranja nečijeg rada manje vrijednim ili proglašavanje nekih segmenata kulture u našoj zajednici visokom kulturom tek je površinski ali ipak prisutan strah. Upravo Hrvatsko nacionalno vijeće ima zadatak izraditi koncept rada unutar zajednice, ali ne odvojeno od djelatnika u kulturi, već naprotiv, kao tijelo koje potiče i usmjerava uz stalno sudjelovanje svih aktera iz svijeta kulture. U ovo moraju biti uključeni predstavnici svi kulturno umjetničkih društava i svih ostalih udruga. Budući da je HNV upoznao rad skoro svih udruga, za očekivati je da će se napraviti dugo željeni iskorak, na koji sam početkom 2004. godine ukazala u osvrtu na kulturna događanja u prethodnoj godini: radi se, naravno, o vodiču kroz kulturna događanja tijekom godine, o zajedničkim programima barem na razini Vojvodine, o jednom godišnjem nacionalnom susretu, o susretu djece.
STVARAOCI – AMATERI: Svi imaju svoje mjesto na našem kulturnom zvjezdanom nebu. Da je to moguće pokazuje velika želja amatera za uključivanjem u razne udruge u kojima pišu, pjevaju, rade šling, slikaju, izrađuju umjetničke predmete i drugo. Ovo nije manje vrijedan rad od onog profesionalnog. I u njegovanju ovog segmenta kulture mogu izrasti pojedinci sposobni oblikovati novu, umjetničku stvarnost. A kako ćemo je stvarati ako ne upoznamo najprije ono temeljno – svoju tradiciju, bogatstvo na kojem smo rasli a koje se taložilo desetljećima i stoljećima. A da se krug i ovdje mora zatvoriti pokazuje potreba za profesionalnim voditeljima ovih kulturno umjetničkih društava, kadrovima spremnim učiti, poticati, dozvoliti razvoj novih talenata. I u našoj je zajednici uvijek bilo takvih požrtvovnih slikara, književnika, glazbenika, voditelja folklora, redatelja koji su sebe dali u stvaranju drugih.
PROFILIRANJE: Veliki broj danas postojećih udruga za neke predstavlja opasnost da će se svi baviti »svime«. Možda je to samo veća ponuda sadržaja, ali bi se u redovitoj i stalnoj komunikaciji trebalo što prije isprofilirati, na neki način, »zaduženje« svake udruge, prepoznati ono u čemu može sa svojim kadrovima najviše dati. Nedovoljno je suradnje i međusobne potpore. Ne bi se smjelo dogoditi da se u bilo kom mjestu neka manifestacija ostavi samo pojedincu, da sam organizira i sam odgovara za njezin uspjeh ili neuspjeh. Ovakvi se razgovori uvijek na kraju svedu na problem financiranja i kvalitetu programa, zbog čega se ljudi u manjim sredinama uplaše da im netko želi oduzeti ono osnovno bez čega ne mogu funkcionirati. I ovaj će se strah, najvjerojatnije, riješiti bude li sprovedena izvrsna ideja o edukaciji voditelja udruga (o pisanju projekata ali i nastupu pred različitim mogućim sponzorima).
INTERAKCIJA KULTURA: Dok se neki pitaju trebaju li nacionalni centri, odvajaju li oni građane, dotle autohtone manjinske kulture, napose u Subotici, svjedoče o bogatstvu različitosti jer je svaka od kultura ipak u interaktivnom odnosu s okruženjem budući da je kultura po samom određenju i spona s tradicijom ali i prostor za stvaranje novih ideja u kojima stasaju nove generacije. Nije sporno da je važno sebe i svoju kulturu predstaviti u odnosu na druge i prema drugima, ali da bi do toga došlo potrebno je u normalnim uvjetima upoznavati svoju bogatu baštinu, u našoj sredini treba razviti i svijet o pripadnosti kulturnom miljeu koja je najčešće nosila negativni prizvuk. Kada tog prizvuka ne bude, a djeca u školi svjedoče da je to moguće, ravnopravnost će biti stvarnost. Da li je tradicija imala pozitivan utjecaj na razvoj naše kulture ali i one šire, lako ćemo naći odgovor ako istinito vrednujemo književni doprinos Balinta Vujkova, Jakova Kopilovića, Vojislava Sekelja, Milovana Mikovića, Tomislava Žigmanova i mnogih drugih, koji su stvarali napajajući se na izvoru tradicije. Ovo je samo primjer u književnom stvaranju, ali ne zaostaju ni glazbenici, ni slikari…
PREPOZNAVANJE I SAMOODRE-ĐENJE: I, na kraju, pitanje prepoznavanja i samoodređenja nije prestalo, na žalost, biti predmetom najvećih rasprava. Dok se ovdje teško prepoznajemo kao »svoji«, dobro bi nam došla potpora i priznavanje s one strane granice – da smo dio šireg hrvatskog kulturnog miljea. Ovo obostrano prepoznavanje bit će velika pomoć onima koji sebe ne nalaze ni u jednoj tradiciji pa im je često teško naći mjesto u kulturnoj povijesti budući da se boje odrediti (kako mnogi misle, to bi za njih bilo umanjivanje umjetničke vrijednosti). Iako suvremeni ekonomski trendovi plaše globalizacijom, primjer mladih glazbenika (za koji dan na eurovizijskom natjecanju za pjesmu Europe) govori o želji pripadanja svojoj kulturi, otuda toliko izvornih narodnih motiva u pjesama. Neka nam to bude primjer da manjinske kulture imaju svoje mjesto ali da se o njima mora skrbiti profesionalno, da odgovornost za to ima država i čelni ljudi zajednice. g
