Arhiv tekstova
Film vrijedan pažnje
Dugo sam odgonetao čime bi se Dalibor Matanić poigrao u filmu takvog naslova – našao je, mislio sam, nekog hohštaplera, prevaranta, simpatičnog Marinkovićevoga Uga, koji je bio 100 minuta, dakle, sat i pol i još deset minuta pride, slavan. Ili je našao ubojicu »Finih mrtvih djevojaka«. Međutim, nisam ni mogao pomisliti da je Matanić snimio 100 minuta filma o Slavi Raškaj, gluhonijemoj hrvatskoj slikarici. Ako sažmemo Matanićev film u jednu riječ, nećemo pogriješiti ako kažemo pseudodokumentarizam. Matanić je ispričao toplu priču o ljubavi i strasti, vješto koristeći biografiju Slave Raškaj kao podlogu i okosnicu radnje. Da nas prevari, koristio je mnoge elemente dokumentarnih filmova, koji su stvorili privid vjerne reinterpretacije života Slave Raškaj.
TRKAĆI I PALIKUĆE: O filmu sam opako puno čitao kao da se radi o mega-projektu Tarzan, Blek Stena i Komandant Mark protiv čudovišta iz močvare. Slušao sam što o njemu govore kritičari, čak sam platio piće nekim hrvatskim džetseterima koji su bili na projekciji prošle godine u Areni, kada je lovorike pobrala »Duga mračna noć«, stereotipni uradak svenazočnoga i prilično moćnoga Vrdoljaka. Uvjeren sam da im je Matanić podvalio – Matanić je snimio dva filma; jedan je prikazao u Areni, koji je loš i patetičan, i drugi je snimio za mene. Moguće da kritičari nisu gledali u platno za vrijeme projekcije već u džetsetere, koji su gledali jedni druge. Slično je i sa filmom »Družba Isusova«, kojeg je publika ignorirala, kritika popljuvala, a ja mu se danima divio. Godinama se na mala filmska, poetska i literarna vrata nameće Hrvatima sindrom kraljevića Marka. Glorificiraju se ratnici protiv Turaka, otmičari, hajduci i njihovi jataci. Tople priče i ljubavne više nit tko piše, nit tko snima filmove koji u potki imaju strast. Rijetki se odmiču od jasno prepoznatljive sheme koja hrvatski film čini dosadnim i gledljivim tek u sporadičnim slučajevima – obvezno polusatno uhodavanje radnje, loši dijalozi, glumatanja, stereotipni moralni problemi, koji se rješavaju na obiteljskoj razini.
PLAMEN ŽUDNJE: Matanić je drugačiji. Informiran je o suvremenim trendovima, jasan u filmskome izrazu, pedantan u pričanju radnje. Zanimaju ga, sada već možemo analizirati njegov opus, autsajderi svih vrsta, samo da su žene. Biti talentiran za slikarstvo, a gluhonijem, nije neka komparativna prednost. Scenarij je potpisao Robert Perišić, književnik i kritičar, a glavne role igraju, tj. šute u njima Predrag Miki Manojlović i Sanja Vejnović, standardno dobra. Psihodelična glazba (Jura Ferina i Pavle Miholjević) u podlozi, samo pojačava odlično prikazanu strast, od iskrica do plamena žudnje. Dakle, u odavna viđenu ljubavnu priču, Matanić je ubacio postmodernističke elemente (neću ih ovdje nabrajati, jer su oni pravi šlag na filmskoj poslastici), što film čine, naprosto, boljim od drugih doksografskih filmova. Nacrte i skice djela Slave Raškaj i Bele Czikosa Sesije, interijere (u koje je Matanić, nevjerojatno dobro, uklopi televizijski prijemnik – taj detalj i slijepcima treba pokazati bezvremenitost problema koje Matanić analizira u filmu), i kostime su osmislile Željka Burić i Ana Savić Gecan. Sporedne su uloge odlično odigrali Vili Matula i Darko Rundek, a ni drugi glumci, na primjer Nataša Lušetić, Nada Gaćešić-Livaković i Kruno Šarić nisu zakazali.
PREDRAG MIKI MANOJLOVIĆ: Predrag Miki Manojlović glumi Belu Czikosa, slikara i učitelja slikanja Slave Raškaj. Upleli su se u vezu koja se nije održala i Slava je Raškaj zbog nje završila u sanatoriju i tamo umrla prije tridesete godine. Dakako, ako još ima onih koji vjeruju da su emotivni lomovi uzrok »bolestima na smrt«. On je, dakle, i pozitivac i negativac i nositelj radnje i narator. Manojlović je odigrao možda ponajbolju rolu hrvatskoga filma – glumio je u nijemom filmu, dok komunicira sa Raškajevom, u zvučnom filmu, dok komunicira s ostalim glumcima, i u trećem dijelu, svojevrsnoj radio-drami, gdje struje njegove misli. Kao što Radi Šerbedžiji nije problem glumiti pjevača, jer zna glumiti, tako i Manojloviću nije problem govoriti hrvatskim jezikom. Velika mu hvala na trudu, glumačkom i jezičnom. Pravi je istinski profesionalac. g
