Arhiv tekstova
Kako, molim?
SAMO BUDUĆNOST, NIŠTA PROŠLOST
Pravo je svakoga da činjenice tumači kako hoće, a mi smo za to da se povijest ostavi po strani i da se okrenemo budućnosti. Vuk Drašković, ministar vanjskih poslova SiCG, B92, 18. svibnja
ZAUSTAVLJENA POVIJEST
Ako niste znali i ne čitate suvremene udžbenike povijesti, svi mi još živimo u Saveznoj Republici Jugoslaviji. Skupa sa portretiranim komunističkim i nesvrstanim državnicima i trenutkom srdačnog dočeka druga Tita u Sjevernom Vijetnamu 1978. godine. Zahvaljujući podmukloj politici SAD i Njemačke, razbijeni smo devedesetih godina 20. stoljeća, »jer su one odlučile da od Jugoslavije načine nekoliko manjih država i u njima dovedu na vlast svoje poslušnike, kao što je urađeno u Granadi, Panami, Nikaragvi«.
Barem tako stoji u povijesnom udžbeniku za drugi razred stručnih škola, sveže otiskanom prošle godine – u kojemu je suvremena povijest zastala na 5. listopadu 2000. godine. Tanja Kaluđerović, novinarka, Glas javnosti, 22. svibnja
NEGATIVAC I TRENDI
Ako je Mesiću Tito »pozitivac«, bez obzira što je njega i tisuće mudrijih od njega strpao u zatvore, onda to o recentnom predsjedniku dosta govori. Trenutačno je, dakle, dr. Tuđman negativac izvan trenda, dok je drug Tito vrlo »trendi« i pozitivna ličnost. Povijest se, zaista, ponavlja kao farsa. Dubravko Grakalić, komentator, Vjesnik, 24. svibnja
BABE BI DA SMJENJUJU
Tko da me smijeni? Ma kakvi, bre, to su propale funkcionarke koje bi sada da budu nešto. Sindikat je organizacija od 557.000 ljudi koji se pitaju a ne tih desetak baba. Svaki dan u ovoj zemlji netko nekog smjenjuje i pljuje. Milenko Smiljanić, predsjednik Saveza samostalnih sindikata Srbije, Dnevnik, 20. svibnja
Reakcija na ekstreme
Izrazita multietičnost Vojvodine, ali i njena civiliziranost, naglašenije reagira na svaki nacionalizam, a posebno na ekstreme. Izvjesno je da su te pojave posljedica svih političkih događaja i kriza u kojima smo se našli posljednjih 15 godina. Takve pojave se, u tom kontekstu, mogu smatrati objektivnim u višenacionalnim sredinama, ali povijesna empirija upozorava na to kako su one uvijek inspirirane i karakterom nacionalne politike, kao i odnosom aktualne politike prema njima. Ne treba izgubiti iz vida činjenicu da je Vojvodina bila središte posebne nacionalne, odnosno srpske homogenizacije, zbog svog autonomnog statusa i iskonstruiranog poistovjećivanja tadašnjeg autonomizma od Miloševićeva režima sa separatizmom. Sve to počinje takozvanom antibirokratskom revolucijom 1988. godine koja obezličuje dotadašnji multietnički karakter Vojvodine i tolerantnost u odnosima njenih naroda. U Srbiji je tada svaka univerzalnija i proeuropska misao bila politički diskreditirana i anatemizirana. I nacionalističke pojave i pokreti upravo su izraz te političke i ideološke izobličenosti. Ranko Končar, povjesničar, ravnatelj Muzeja Vojvodine, Dnevnik, 23. svibnja
STRAČNA STATISTIKA
To je jedna strašna statistika, mi smo jedina zemlja u Europi, osim Bosne i Hercegovine, gdje je postotak ljudi s fakultetskim obrazovanjem opao. Mi smo s osam pali na pet posto. Portugal, koji je imao šest posto 1980., popeo se na 25. Ne želim ubijati nadu kod ono malo mladih što nam je preostalo, ali jedino društva u kojima raste postotak ljudi s fakultetom postaju bogatija, nema bogatih s neobrazovanima. Uopće ne brinem za beogradske jappije, njima će biti super. Brinem za one koji žive u malim gradovima, u Kruševcu, Vranju, Leskovcu, koji imaju između 45 i 55 godina, daleko od mirovine, sa srednjom stručnom spremom, koji ne govore jezike, ne znaju raditi na računalu, koji su 20 godina radili u propalim društvenim poduzećima. To su oni ogorčeni, ode im život, a njihova djeca žive još lošije od njih. Božidar Đelić, savjetnik vojvođanskog premijera, Večernje novosti, 22. svibnja
