Arhiv tekstova
28.02.2003
Tamni mol svjetova u nestajanju
Prošle srijede u lijepo posjećenom art ambijentu galerije »Prometej« istoimene novosadske izdavačke kuće dvije svoje knjige pretstavio je Tomislav Žigmanov, pjesnik, filozof i slobodnomisleći intelektualac.
Za razliku od uobičajene prakse predstavljanja pretežno »Prometejevih« izdanja ovdje je riječ o, kako sam autor kaže, »knjižuljcima« sačinjenim u samizdat tehnici što samo po sebi svjedoči o dvostrukoj marginalnosti samog pothvata. Ako tome dodamo da je riječ o jednoj poetskoj zbirci pod nazivom »Bunjevački blues«, pisanoj na ikavskom, te o zbirci kratkih refleksivnih, također ikavskih, tekstova »Iz efemerija svakodnevlja«, esejima koji su svojevremeno objavljivani u nesretno ugašenom subotičkom dvotjedniku »Žig«, onda nam je slika potpune marginalnosti, nevidljivosti, manjinski malenog svijeta, potpuno kompletna.
Knjigu su predstavila ugledna kritičarska imena na čelu s Draškom Ređepom kome, kao i obično, nije manjkalo elokvencije i književo-povijesnog osjećaja da događaj pojavljivanja ovih knjiga usporedi s pojavljivanjem prozne knjige Petka Vojnića Purčara »Svjetovi, satovi« koja davnih sedamdesetih uvodi ikavski dijalekt i bunjevački idiom u svijet velike (većinske?) književnosti. Franja Petrinović, drugi recenzent ovih knjiga, je stihove »Bunjevačkog bluesa« označio kao modernu, refleksivnu i ekspresivnu poeziju koja traga po zaboravljenim porostorima spajajući bluz kao univerzalni kod boli i izgubljenosti s jezikom koji se i sam pretvara u nestajanje i duboki tamni mol prolaznosti.
Treba reći da književna večer u klubu galeriji »Prometej« predstavlja prvo predstavljanje ovih ostvarenja na srpsko-vojvođanskom kulturnom prostoru. Tomislav Žigmanov je prije ovih objavio knjigu stihova heidegerovskog naslova »Raskrivanje« (O svijetu i životu) a mnoštvo njegovih filozofskih članaka i eseja rasuto je po oskudnoj ovdašnjoj i hrvatskoj stručnoj periodici.
Bunjevački bluz zacvilio je u ledenu novosadsku večer stihovima koje je go-vorio sam autor, recimo pjesmom »Tunja«...
Efemerije su kristalno ledeno blistale u noći.
Mirko Sebić
