Arhiv tekstova

Ogovaranje – praksa bez početka i kraja

Ovih dana sam dobio zadaću da napišem na spomenutu temu jednu ozbiljniju raspravu za jedan naš časopis. Listajući literaturu i tražeći odgovarajuće činjenice, da bih ovaj fenomen ogovaranja pravilno procijenio, moralno prosudio i psihološki pomogao svima onima – a to smo svi – koji pate od ogovaranja, bilo da su ogovaratelji, bilo da su ogovarani, našao sam zgodne misli na raz-nim stranama. Pošto je to nažalost, trajni porok svih ljudi, podijelit ću s vama kao neku vrstu »pabirčenja« neke misli koje mi se čine zanimljive i za razmišljanje i za poruku u ovoj rubrici.
OGOVARANJE KAO DRUŠTVENA IGRA: Uz šoljicu kave mnogi od nas se zabave pričom o tuđem životu, zaboravljajući da »žrtve« ogovaranja možemo biti svi. Psiholozi nas uvjeravaju da zbog trača ne treba gubiti glavu i padati u vatru, ali i da obično »rekla-kazala« treba razlikovati od zlonamjernog spletkarenja. Često puta nam dođe u ruku žuti tisak, čujemo na televiziji, pročitamo u novinama, a da i ne govorimo o Internetu, i tako dođemo do »provjerenih« detalja iz života javnih osoba. Mada to obično negiramo, postoje momenti kada nas bez osobitog razloga i motiva »živo« zanima ponešto iz života naših susjeda, prijatelja, kolega. Naravno, radoznalost i interesiranje nestanu, a mi smo ranjeni od onog momenta kad saznamo da smo i sami na »tapetu« i da o nama kruži trač. Mnogi misle da je ogovaranje tekovina modernog vremena, međutim, u »Aleksandrovom životu« Plutarh priznaje da nije ravnodušan na »rekla-kazala«, Tacit i Svetonije, poznati antički povjesničari, pokazali su se kao vrsni poznavatelji intimnog života rimskih imperatora. Bizantske spletke i tračeve je brižljivo prikupio i zapisao Prokopije u svojoj »Tajnoj povijesti«. Na ogovaranje nisu bili imuni ni ostala stoljeća. Spletkarilo se po dvorovima, ogovaralo i među običnim pukom. Gabriele D’Anuncio »čar« ogovaranja opisao je sljedećim riječima: »Ukoliko nekom nešto pričaš na uho, bit će mnogo spremniji da ti to povjeruje«.
    Ogovaranje često može ličiti na neku društvenu igru, da bude »lijepak«, koji članove jedne zajednice drži na okupu. Psiholozi, sociolozi i antropolozi se slažu: »zabadanje nosa« u tuđ život, je karakteristično za sve, kako za pripadnike primitivnih zajednica, tako i za stanovnike razvijenih zemalja. U malim izoliranim zajednicama, »rekla-kazala« je i danas jedna forma kontrole, glavno sredstvo za prenošenje informacija i »bič« za one koji prekrše pravila, izjavljuje talijanski sociolog Franco Ferrarotti. Dok jedna američka studija govori da ogovaranje ublažava stres, psiholog Frank McAndrew tvrdi da je ogovaranje važan čimbenik za opstanak, jer ono može pomoći da se odredi i konstruira mapa svega što je društveno dozvoljeno i prihvatljivo.
GRIJEH PROTIV DOSTOJANSTVA ČOVJEKA: Međutim, ovakvi pogledi psihologa su samo iznošenje egzaktnih činjenica i analiza. One nam pomažu da bolje razumijemo činjenicu i strašnu »razornu moć« ogovaranja koje čak za neke postaje »vezivo zajedništva«. Gdje je tu moral? Gdje je tu vjera? Gdje je tu prava antropologija? Naime, činjenica je da ogovaranje po svojoj naravi spada u najteže grijehe protiv naravi dostojanstva ljudske osobe. Tvrdimo na temelju teoloških čimbenika da je čovjek slika Božja. Nakon pada Adamova čovjek je ranjivo i često puta grešno biće. Otkupljen je velikom cijenom – krvlju Isusa Krista. Dakle, Bog ga hoće i grešnoga jer mu daje priliku i mogućnost spasenja i popravka po Isusu Kristu. Onaj koji ogovara se izravno protivi tom Božjem planu spasenja jer iznosi na javnost, makar istinite, ali negativne događaje i tajne iz privatnosti svoga bližnjega, ne zato da mu pomogne nego da mu naškodi. Tako se ogovaranje protivi Božjem zakonu, naravnom zakonu i samoj naravi čovjeka. Ni ne primjećujemo kada nastupa čas tame i postajemo robovi ogovaranja po kojemu društvo razaramo i pojedince uništavamo. Tako je ogovaranje zapravo jedno bolesno stanje koje, nažalost ni kršćanstvo nije uspjelo suzbiti, a pogotovo ne u ovo vrijeme kada je za ogovaranje »godišnje doba« i »plodno tlo«.
    Kako se uvijek događa u odsustvu glavnog aktera, »u povjerenju«, »strogoj tajnosti«, »samo tebi« i obično u »četiri oka«, ogovaranje predstavlja način da se netko kritizira, pa čak i vrijeđa, bez preuzimanja odgovornosti za rečeno. Trač je obično plod zavisti i osjećanja inferiornosti, a perfidne verbalne igre su često usmjerene na najintimnije i posve osobne sfere života. A za osobe koje imaju potrebu baviti se ogovaranjem, željom da uvijek sve prve najbolje znaju, što može biti zanimljivije od tuđega osobnog života i s time pokazuju, i nehotice, svoju bolesnu dušu.
    Što je lijek? Nema ga. Međutim, postoji barem pristup tom fenomenu. Iako često ne iznosi istinite podatke o osobi koja je predmet ogovaranja, trač može pružiti mnogo informacija o životnoj viziji, moralnim stavovima i pogledima onog tko ga je stvorio i plasirao. Iz nezadovoljstva vlastitim, ljudi se poči-nju baviti tuđim životom. Na taj način žele ispuniti prazninu, prikratiti dosadu i skrenuti pozornost sa svojih na tuđe probleme, propuste i greške. Iako se ogovaranje obično pripisuje ženskom spolu, stručnjaci jednoglasno tvrde da žene nisu veće »tračare«, kao i da su osobe sklone ogovaranju i tračarenju u stvari introvertne, nedruštvene i anksiozne ličnosti.
    Javne, ali i sve druge osobe se s pravom trude i teže svoj privatni život zadržati za sebe, daleko od radoznalih očiju i ušiju. Ali, ukoliko se nađu na »meti« osoba koje nadugo i naširoko raspredaju priče o njima, njihovim životima i pošto-poto žele sve znati, najefikasniji lijek i obrana je – ravnodušnost. Naravno, između običnog »rekla-kazala« i zlonamjernog spletkarenja postoji velika i bitna razlika. Za nas vjernike postoji jedini učinkoviti metod: molitva za ogovaratelje i molitva da ne padnemo u napast ogovaranja. Staro je pravilo: ako ne mogu pomoći, neću ni odmoći!             g