Arhiv tekstova
Bal vampira
Nacija utemeljiteljica Europske unije uplašila se vlastitoga djela, pa sad mogu veselo zaplesati svi balkanski vampiri. Nakon što je Francuska demokratski rekla »ne« demokraciji Europe – jačanju »europskoga« kako bi snažilo »nacionalno« – tko još ovdje na Balkanu, gdje se bez domoljubnog uzdaha ni u postelju ne liježe, može zagovarati odbacivanje tradicionalne zaljubljenosti u anarhiju u ime »boljega života«, te himere gastarbajterskih snova? Sada dakle, nakon što su se Francuzi – a sutra će Nizozemci, pa poslije njih Danci i Britanci – legitimno izjasnili da im je od otvorenosti kontinenta i neizvjesnoga aplauza povijesti važnija vlastita sebičnost, i svi ovdašnji vampiri imaju argument više da zamračuju svako svjetlo što im u nacionalističku noć priziva zoru vladavine prava, kažnjavanja kriminala, korupcije i ratnog zločina. Jer sada, kad je propao Europski ustav, EU zapala u svoju možda najozbiljniju krizu a proširenje ozbiljno dovedeno u pitanje, oslabio je i najsnažniji magnet koji je zapadni Balkan privlačio prihvaćanju europskih kriterija: obećanje brzoga priključenja klubu privilegiranih. Jer ako nam je i uz takva obećanja išlo ovako sporo, ne treba sumnjati da će nam poslije nedjeljnoga pariškog udara ići višestruko sporije – na radost okorjelih nacionalista i prometnih poduzeća koja prodaju pečalbarske karte u jednom pravcu.
Europski paradoks: Francuski birači, dakle, u nedjelju su na referendumu bespogovorno, s više od 55 posto, odbacili ustav Europske unije, dokument koji su nekoliko godina pisale najmudrije europske pravničke glave, vjerujući da rade posao od neprispodobiva povijesnog značaja. Trebao je to biti prvi ustav Europe uopće, kontinenta koji je ovome svijetu priuštio najveće nesreće baš zbog svoje tragične nesposobnosti da mirno i bez krvi uskladi sve suprotstavljene interese koji ga stoljećima razdiru. Ustav, dakle, nije trebao biti tek administrativni propis o glasovanju i ovlastima europskih činovnika, nego svojevrsna povijesna povelja nove Europe mira i suradnje, trijumf prava nad nasiljem, svečanost europske solidarnosti nad prečesto krvavim europskim pojedinačnostima. A onda, nakon što je potpisan i ratificiran u gotovo pola europskih država, trećina francuskoga elektorata jednim zaokretom olovke otfikarila ga je na smetlište samo zato što novim suučesnicima u Europi ne žele dati iste šanse kakve Francuzi imaju i sami. Tipičan je to europski paradoks: da plemenitu ideju preko noći satre mali sebični partikularizam, i to zato što je u prirodi europske demokracije da pravo pojedinačnoga uvažava čak i onda kada prijeti demokraciji samoj. Najužasniji primjer toga paradoksa – na sreću ipak posve neprispodobiv francuskome nedjeljnom »ne« – vidjeli smo na onim sudbinskim njemačkim izborima 1933. godine.
Tko će slušati Havela: Odbacujući ustav, Francuzi su odbacili i smjer koji je taj ustav naznačivao: učvršćenje i širenje Europe. Nakon što tromi mehanizam unije amortizira prvi organizacijski potres francuskoga »ne«, i tu izvjesnost trebat će razriješiti. Sve će to usporiti širenje, kojega su se zbog Turske ionako mnogi i dosad užasavali. Sve je to – možda i sudbinski – nepovoljno za zapadni Balkan. Ako Francuzi neće EU, zašto bi je željeli Hrvati – taj argument već se čuje iz sve organiziranijih naških eurofobičkih dežurstava. Treba, dakako, očekivati i nove: ako Europljani ne žele Hrvatsku, zašto bi Hrvati željeli Europu? Ako i Europljani odbacuju Europu, zašto bi je morali poštovati Hrvati? Kakvo pravo ima Francuska zahtijevati da Hrvatska pobjednike izručuje Haagu, kad njezini građani odbacuju uniju za koju je Haški sud Hrvatskoj uvjet? Beskrajne varijacije sada balkanska desnica može izmisliti – a ako je tako u Hrvatskoj, kako će tek biti u istočnim susjedstvima, gdje srpski fašizam maršira i vladama i parlamentom? I tko će tada, kad to krene, još slušati Vaclava Havela koji je protekloga tjedna upozorio da »nacionalizam, taj opasni fenomen, i dalje koči demokratski razvoj Srbije i Hrvatske«? Nitko, kao ni dosad. Stoga je možda napokon stigao taj dugo očekivani čas da mi Balkanci malo predahnemo, svoji na svome u našim malim razrušenim rajevima: sva je naime prilika da nas Bruxelles sada zaduže neće podsjećati da nismo ono što tvrdimo da jesmo. Sada, kad vrata Europe na Macelju zloslutno škripe, možda je došlo vrijeme da budemo što želimo: Europljani po mjeri našega vlastitog balkanskog bezvlađa.
Autor je komentator,
tekst je objavljen 31. svibnja u »Novom listu«
