Arhiv tekstova

Premda Srbija pripada grupi zemalja bogatim vodama velika je žalost što su te vode u proteklih dvadeset godina u velikoj mjeri opustošene od strane ribokradica, te je Srbija po bogatstvu ribljeg fonda među posljednjim zemljama Europe. Zahvaljujući lakoj i unosnoj zaradi koju ribokrađa donosi, ali i nesposobnosti ribočuvarske službe da zaštiti riblji fond, količina ribe u rijekama i jezerima svedena je na minimum.  

 

Krivolov u središtu grada

 

Srijemska Mitrovica ima tu sreću  da se nalazi na samoj obali Save, ali i druge se rijeke – Dunav, Bosut, Studva, Drina, nalaze u krugu od 50 km. Nažalost, ribokrađa na ovim vodama toliko je učestala, a posebice u vrijeme mrijesta, da je riblji fond u kritičnom stanju. Na Savi u Srijemskoj Mitrovici  je sve češći krivolov  mrežama u samom središtu grada, premda je u dužini od oko 4 do 5 km riječnog toka kroz grad zabranjen bilo kakav oblik privrednog ribolova. Dobro je poznato Mitrovčanima  tko i gdje  postavlja mreže, točno se zna da vlasnici nekoliko ribljih restorana, koji se nalaze na obali rijeke, svakodnevno postavljaju mreže i ilegalno kupuju ribu od ribokradica čime ih »potječu«  na daljnji lopovluk. Bezobrazluk vlasnika restorana postaje toliki da čak tjeraju sportske ribolovce s mjesta u blizini njihovih objekata gdje oni postavljaju mreže. Naravno, ribočuvarska služba ostaje gluha na apele i pozive ribolovaca. Zanimljivo je da ni nadležna inspekcija ne reagira na ovakve stvari, jer otkud u svim ribljim restoranima svježa ponuda riba koja je u mrijestu i čiji je lov zabranjen. Inspekcija ne reagira na pozive (osobno sam nekoliko puta zvao) kada je u pitanju prodaja ribe iz zidarskih kolica i vreća na nekoliko lokacija u gradu, gdje ne postoji ni minimum higijenskih uvjeta, a posebice što je sva riba ilegalno ulovljena. Ribočuvarska služba ne radi svoj posao ni u vrijeme mrijesta ribe, kada je ona osobito ranjiva, jer se mrijest odvija u vodi dubokoj oko jedan metar i sva riba je grupirana na malom prostoru. Ovako su posebice ugroženi som, smuđ i štuka. Točno se zna tko, gdje i kada lovi ribu koja se mrijesti. Isti ljudi to rade već dva desetljeća na najvećem mrijestilištu  na ovom toku Save (zaljev kod luke Leget), a sportskim ribolovcima ostaje pitanje zašto ribočuvari ne rade svoj posao. Kilogram smuđa i soma u restoranima je oko 1500 dinara, dok ga restorani otkupljuju od ribokradica po cijeni od oko 500 dinara.

Dobra zarada gdje nema puno ulaganja dovela je do toga da svake godine stotine kilograma matičnih primjeraka riba biva izlovljeno tijekom mrijesta. Posljedice lova ribe u mrijestu su već dugo godina vidljive. Ribokradice rade ne samo tijekom mrijesta, nego cijele godine »punom parom«, bez većih ometanja. 

Situacija je postala  toliko tragikomična da ribočuvarska služba kontrolira ribolovce posjeduju li dozvolu (14. ožujka 2012.) što je naravno njihov posao, a 200 metara uzvodno vlasnik restorana postavlja mrežu. Na pitanje ribolovaca zašto ne spriječe krivolov uslijedilo je odmahivanje rukom i slijeganje ramenima. No, ne treba kriviti sve čuvare. Postoje i oni koji revnosno obavljaju svoju dužnost te su dolazili i u tjelesni sukob s ribokradicama, a razbijanje njihovih čamaca od strane ribokradica je učestala pojava. Nažalost, veći je broj čuvara koji ne obavljaju svoj posao, a postoje i oni ribočuvari koji su i sami ribokradice ili su u dosluhu s njima, te svojim postupcima bacaju ljagu na cijelu ribočuvarsku službu. Posljednji primjer toga je da su ribočuvari udruge »Pokret za zaštitu i njegovanje rijeke Bosut« nedavno uhvatili u ribokrađi pomoćnika ribočuvara koji je postavljao mrežu. Prije nekoliko mjeseci su sportski ribolovci fotografirali ribočuvara na Savi kod Kupinova kako u službenoj odori i iz službenog čamca postavlja mrežu, a dobro su poznati sportskim ribolovcima i ribočuvari koji na Dunavu kod Koruške i Suseka  postavljaju mreže i otvoreno surađuju s ribokradicama. 

 

Pokretanje volonterskih službi

 

Nadležne institucije moraju shvatiti da ribokrađa predstavlja isto što i lovokrađa, da se krivolov na svim vodama mora tretirati isto kao i ilegalni lov  divljači. Lovokrađa je u velikoj mjeri suzbijena jer nema više onih koji puškama,  po šumama  i poljima, organizirano ubijaju divljač i prodaju je. Red je došao da se uhite i kazne lopovi s voda.  Na web stranici www.varalicar.com  koja okuplja sportske ribolovce  mogu se vidjeti razni oblici ribokrađe koji su fotografirani i prijavljeni od strane ribolovaca, a postoje i brojevi telefona za prijavu ribokrađe čuvarima. Kao izvrstan primjer može poslužiti i nedavno osnovana udruga »Pokret za zaštitu  i njegovanje rijeke Bosut«, gdje je skupina građana i sportskih ribolovaca pod sloganom »Dižem dreku ne dam rijeku« počela očuvanje Bosuta  mnogim oblicima djelovanja. Svakako najvažnije je sprečavanje ribokrađe. Članovi ove udruge, uz potporu MUP RS, u proteklih nekoliko mjeseci zaplijenili su na stotine alata za izlov ribe (mreže, cenkeri, vrške) i napisali velik broj kaznenih prijava. Prema riječima Nenada Ivanića, predsjednika USR »Zlatna Ribica« iz Srijemske Mitrovice, ova udruga intenzivno pokušava dobiti volonterske ribočuvarske dozvole, nakon čega će članovi udruge, poput kolega iz »Pokreta Bosut«, početi volontersko čuvanje rijeke i sprečavanje ribokrađe. Izgleda da je jedini način sprečavanja ribokrađe i očuvanja rijeka da se sportski ribolovci organiziraju u ovakve udruge i volonterski rade posao koji bi trebali obavljati oni koji su plaćeni njihovim novcem od kupljenih dozvola.

 

Gornje Podunavlje

 

Okolica Sombora je na prvi pogled obećana zemlja za ribolov. Igrom prirode, Dunav, koji je ovdje glavni vodotok, u suradnji s Dravom, koja se u njega u blizini ulijeva, je stvorio tijekom stoljeća pravi labirint meandara, dunavaca, bara i ritova. Kada tomu dodamo i kanale koje je čovjek prokopao, dobivamo splet vodenih površna koji se malo gdje može vidjeti. Nažalost,  nevjerojatno bogatstvo s jedne strane, prati krajnje siromaštvo s druge, golemi prirodni potencijal kojim se toliko loše gazduje da se on ispoljava s tek nekoliko postotaka od onoga što bi mogao biti. Nebriga za vode u okolici Sombora nije potpuna, daleko od toga da su stvari prepuštene same sebi, ali također daleko je i od toga da se vodama i bogatstvom koje pružaju upravlja na sustavan i efikasan način. Na ovom području vodama gazduju dva velika javna poduzeća. Kanalskom mrežom, koju čine Veliki bački kanal  i DTD kanal, upravlja JP »Vode Vojvodine«, a Dunavom, Bajskim kanalom, Monoštorskim i Apatinskim ritom, koji su u sustavu Specijalnog rezervata prirode »Gornje Podunavlje« upravlja JP »Vojvodinašume«.

 

Nedostatak ljudstva

 

Na kanalskoj mreži imamo odličnog ribočuvara Slavišu Marijanovića, koga je moguće svakodnevno vidjeti na djelu, posebice na Velikom bačkom kanalu. U okolici Sombora također postoji još  nekolicina zaposlenih u okolnim mjestima. Međutim, par ljudi, ma koliko požrtvovani bili, ne mogu sami pokriti cijelu kanalsku mrežu, a nažalost oni koji kradu ribu se na sve načine dovijaju ne bi li kontrole izbjegli, posebice na zabačenijim dijelovima DTD kanala. Sličnu situaciju imamo i na dunavskim terenima u okviru »Gornjeg Podunavlja«, ali tek je tu izražen  nesklad između broja čuvara i broja i površine voda koji pokrivaju, te je još uvijek lakše na vodi vidjeti ribokradice nego čuvare. Na nekim mjestima ide se do te mjere da se riba gotovo javno, danju krade mrežama i drugim uobičajenim alatima, no često se koriste struja i plin koji ostavljaju katastrofalne posljedice po sav živući svijet. Cijeloj situaciji pridonose i privredni ribari, koji usprkos tomu što su im uvjeti rada toliko promijenjeni, imaju manje ograničenja nego ranije i dalje krše propise u trci za zaradom. Sva loša događanja na vodama su nažalost veoma negativno utjecala i na ribolovce, koji sve manje obraćaju pozornost na minimalne mjere ulova, lovostaja i ograničenja broja i težine dnevnog ulova. Često možemo vidjeti »grabuljaše« na djelu, osobito u zimskom periodu, a prodaja ribe od strane »rekreativnih« ribolovaca (što je zabranjeno) čardama i restoranima je postala općeprihvatljiva praksa. 

 

Upravljanje vodama

 

Svi ovi primjeri koje u lokalu navodimo, u biti nas dovode do ključnog problema upravljanja vodama u Srbiji, a to je odsutnost ozbiljne volje s vrha da se stvari urede do kraja. U proteklom periodu smo imali promjenu propisa u pozitivnom smjeru koji reguliraju ovu materiju, međutim ta promjena nije otišla do kraja. U mnogim aspektima je ostala nedorečena i neusklađena sa stanjem na terenu. Provođenje propisa, koji i nisu toliko loši, nije ni približno kakvo bi u nekoj uređenoj zemlji trebalo biti. Također, neka od djela ribokrađe nisu samo prekršaji, nego i kaznena djela, koja često vrše naoružane osobe organizirane u grupe, te je sasvim jasno da se njima mora baviti i policija, a o svemu se kod nas još i ne razmišlja. Veliki problem u situacijama kada i dođe do hvatanja nekog od počinitelja na djelu su dugi i neefikasni sudski procesi, čiji rezultat, iz raznoraznih razloga, uglavnom budu blage kazne ili oslobađajuće presude, te je neophodno ozbiljnije poraditi i na tom pitanju. Nad svim ovim problemima nadvijena je i upletena i pojava korupcije, koja je sama po sebi teško dokaziva i iskorjenjiva.

 

Propuštena prilika za turizam

 

Rezime svega jest da propuštamo veliku priliku za zdrav i održivi razvoj, na bazi ribolovnog  turizma na koji se nadovezuju ugostiteljstvo, prehrambena proizvodnja i mnoštvo drugih djelatnosti koje od ribolova mogu profitirati. Mnogo bolji primjer je lovni turizam koji kod nas bolje funkcionira i donosi velike prihode. Slične ribolovne destinacije, bogate ribom, u svijetu su nadaleko poznate i nekoliko mjeseci unaprijed bukirane, većim dijelom od strane inozemnih turista, te donose lokalnoj zajednici velike prihode od turizma. Mi se pak prema tom bogatstvu neodgovorno i površno odnosimo, pa ribu još uvijek isključivo promatramo kao meso i resurs koji je svačiji, a samim tim i ničiji, što nužno vodi zlouporabama, ne želeći uz malo truda pokušati i uspijeti na održivom i zdravom temelju ono što imamo unaprijediti i bolje iskoristiti.