Arhiv tekstova
Povijest hrvatskoga književnog jezika
Knjiga akademika Milana Moguša »Povijest hrvatskoga književnoga jezika« osvjetljava bogatu prošlost hrvatske pisane riječi od Baščanske ploče, pa do naših dana. Ova je knjiga šira od povijesti hrvatskoga standardnoga jezika, jer obrađuje i one hrvatski pisane tekstove kod kojih jezično ustrojstvo nije bilo podvrgnuto standardizaciji.
Iz ove knjige Milana Moguša vidi se da su tri organska narječja – čakavsko, kajkavsko i štokavsko, rabili Hrvati kao jezičnu osnovicu za svoj književni izraz. Zato se može reći da je hrvatski književni jezik u svojim temeljima trodijalektalan, a neprestanim prožimanjem pojavnih različitosti izgrađivao je svoje dublje jedinstvo. Milan Moguš je na osnovi hrvatskih književnih tekstova – uklesanih, napisanih i tiskanih, prikazao posebnosti takva prožimanja i izgradnje spomenutoga jedinstva.
STAROHRVATSKI JEZIK: Knjiga započinje poglavljem o prvim stoljećima pismenosti u Hrvata, od doseljenja na Balkan do 15. i 16. stoljeća. U početnim stoljećima života na Balkanu, hrvatski su crkveni dostojanstvenici pisali latinskim jezikom. Do važne promjene dolazi, kada nakon smrti Metoda 885. godine njegovi učenici bivaju protjerani. Oni tada iz Moravske kreću prema zemljama slavenskoga juga (Bugarska, Makedonija, Hrvatska), šireći novu vjeru na slavenskom jeziku što ga nazivamo crkvenoslavenski ili staroslavenski jezik. Konstantin Ćiril je izradio i posebno pismo zvano glagoljica. »Tako su djelovanjem svete braće Konstantina Ćirila i Metoda dobili Hrvati, kao i drugi Slaveni, svoj slavenski književni jezik i svoje slavensko pismo. Na taj se način na hrvatskom prostoru kao rubnom dijelu slavenskoga svijeta pojavila dvojezičnost latinsko-slavenska i dvopismenost latiničko-glagoljička«, piše među ostalim u ovom poglavlju akademik Moguš.
U neliturgijskim tekstovima, koji su se odnosili na javni, društveni i književni život, odražava se narodni jezik. Starohrvatski jezik je uklesan u prve hrvatske spomenike, kao što su Plominski natpis, Krčki natpis i Valunska ploča iz 11. stoljeća, a 12. stoljeću pripadaju Grdoselski ulomak i Senjska ploča te, dakako, Baščanska ploča kao najveći i najvredniji tekst iz početka stoljeća hrvatske pismenosti. U daljnjem tekstu ovoga poglavlja autor piše o ranoj i trajnoj težnji naših glagoljaša da uporabom čakavsko-kajkavsko-crkvenoslavenske jezične strukture u neliturgijskim tekstovima 15. stoljeća ne prekinu vezu sa staroslavenskom tradicijom i da, istodobno, dođe do izražaja lokalna govorna situacija. Nakon opširnog prikaza početnog razdoblja hrvatskoga tiskarstva Milan Moguš piše o čakavskoj i štokavskoj stilizaciji književnoga jezika u 16. stoljeću.
RJEČNICI I TISKANE GRAMATIKE: Šesnaestim stoljećem započinje novo, bogato razdoblje hrvatske književnosti. Njega određuje djelatnost dubrovačkoga, hvarskoga i zadarskoga književnog kruga. Jezični kod je počivao na organskim narječjima, a prvo Marulićevo hrvatsko djelo »Od naslidovan’ja Isukarstova« završeno je 1500. godine. To je prijevodna proza pisana čakavskom stilizacijom. U pjesmama dubrovačkih pjesnika nalazimo čakavizme i tzv. dalmatizme, dok u pjesnika s otoka Hvara i iz Splita susrećemo elemente štokavskoga. Organska narječja postala su temelj književnoj stilizaciji. Autor nastavlja svoju knjigu pišući o pojavi tekstova kajkavske stilizacije, a potom o počecima hrvatske leksikografije. Pažanin Bartol Kašić pisac je prve hrvatske tiskane gramatike, a smatra se da je Kašić prije pisanja gramatike završio rukopis svoga hrvatsko-talijanskog rječnika oko 1599. godine, dok je Šibenčanin Faust Vrančić 1595., objavio u Veneciji »Rječnik pet najplemenitijih europskih jezika latinskoga, talijanskoga, njemačkoga, hrvatskoga i mađarskoga«. Kašićeva gramatika objavljena je u Rimu 1604. godine i to je prva hrvatska tiskana gramatika. U 17. stoljeću čakavski i štokavski su postali književna svakodnevica. Daljnji dio knjige obrađuje 18. stoljeće i početak 19. stoljeća: akademik Moguš piše o djelima gramatičara slavonskoga kruga, a ističe kako posebnu pak vrijednost u afirmaciji književnoga jezika ima tadanji potpuni prijevod Svetoga pisma staroga i novoga zakona Matije Petra Katančića. U drugoj polovici 18. stoljeća i u prvim desetljećima 19. stoljeća novoštokavština je književno stilizirana na širokom prostoru od Slavonije preko Bosne do Dubrovnika i od Dubrovnika do Like. Obrađujući period prve polovice 19. stoljeća autor piše o jezičnoj koncepciji iliraca, kada hrvatski jezik prodire u školstvo. Matija Smodek je od 1832., počeo predavati materinski jezik u ondašnjoj Akademiji. Ilirci su jezik poistovjećivali s narodom i u ovome se poglavlju obrađuje reforma kajkavske grafije Ljudevita Gaja. Milan Moguš knjigu završava poglavljem »Suvremeni pogledi na hrvatski književni jezik« u kojem među ostalim bilježi: »Jednako je tako postalo jasno da se, opisujući povijest onih silnica koje su u književnom jeziku dovele do toga da ijekavska novoštokavština postane standardni jezik svih Hrvata, opisuje samo dio povijesti hrvatskoga književnog jezika. Punina se dobiva tek onda kad se prikaže povijesni razvoj svih triju književnih stilizacija hrvatskih dijalekata i njihovih međusobnih odnosa, pa i svih drugih stilizacija koje su imale i imaju udjela u kulturnog životu hrvatskoga naroda«. Velika je zasluga akademika Moguša što je u ovoj knjizi upravo prikazao izgradnju jedinstva hrvatskog književnog jezika. Knjigu je objavio 1993. godine nakladni zavod »Globus«.
