Arhiv tekstova
Proza o ljudima iz svakodnevice
Ivan Dončević rodio se u Trnavi pokraj Garešnice 8. studenog 1909. godine. U nekoliko je mjesta polazio osmogodišnju školu, a gimnaziju je pohađao u Bjelovaru i Slavonskoj Požegi da bi maturirao u Zagrebu, gdje je i započeo studije agronomije, ali studij nije završio. Godine 1935., počeo je raditi kao novinar i urednik kulturne rubrike tjednika »Nova riječ«. U Drugom svjetskom ratu sudjelovao je u antifašističkom pokretu, a nakon rata bio je zamjenik glavnog urednika »Vjesnika«, tajnik Matice hrvatske (1945. -1946.), i Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu (1946. -1947.).
Za gotovo sve pisce koji su se javili pred Drugi svjetski rat, može se reći, da ih na stanovit način zanima socijalna problematika, a svakako njihov književni postupak karakterizira analitički pogled na svijet. Dončevićevi »Ljudi iz šušnjare« (1933.), pripovijest je bez glavnog junaka, jer glavni junak je tu selo. U piscu su počeli živjeti ljudi njegova kraja. Ivan Dončević u većini svojih prvih tekstova ne nastoji se približiti »herojskim likovima« ljudi, nego piše o ljudima iz svakodnevice, tako da su »bezimeni« ljudi osnovni cilj autorove pažnje. Ljudi iz ‘šušnjare’ najbolji su putokaz za tematske odrednice Dončevićeve proze. On je očito uznemiren čovjekom i njegovom sudbinom i prema ocjeni književnog teoretičara Živka Jeličića, teško ćemo naći pisca u našoj suvremenoj književnosti koji se tako zanosi ljudima kao Dončević. »Tragovi, što ih život ostavlja na ovim ljudima, slični su dubokim ožiljcima i nisu osjenčeni nekom rafiniranom psihologijom; sve je na njima golo i neposredno«, piše Jeličić među ostalim o povezanosti Dončevića s »malim ljudima«, što je temeljna poluga njegove proze.
Ivan Dončević objavio je roman »Horvatova kći« 1935. godine, koji je kao i sljedeći roman »Propast« (1936.), tematski vezan uz selo, u kojemu pisac progovara ponovo o »malom čovjeku«, i još snažnije o njegovoj borbi za opstanak, ali i o njegovom propadanju. Roman » Propast« nosi u sebi ona ista sazvučja kao i roman »Horvatova kći«. U prozi romana »Propast« pojavio se ponovo lik »malog čovjeka«, rastvorio se još jednom onaj unutarnji ponor mraka i ljepote u koji se čitatelj već zagledao, prateći buran život Marije Horvat. Roman »Biser i svinje« tiskan je 1938. godine i do kraja Drugog svjetskog rata Dončević nije objavljivao.
Svjedočanstvo o »malim ljudima« u ratnom vrtlogu Dončević je dao i u svojim poslijeratnim pripovijetkama sakupljenima u knjizi »Bezimeni«. Ovi »mali ljudi«, koje zatičemo u ratnom vihoru, već su oblikovani u njegovoj prijeratnoj prozi. »Među tekstovima o ‘bezimenima’ našla se i jedna Dončevićeva drama ‘Kazna’, koja je 1948. godine praizvedena u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu. Iako je u tom razdoblju ratna književnost bila shematizirana i prepuna općih mjesta tumačenih po zadanom obrascu, Dončević se umjetničkom kakvoćom svoje proze tome uspješno odupro«, piše od djelu Dončevića književni teoretičar Lina Kežić.
Punu zrelost pisca, njegov izraziti domet predstavljaju dva posljednja romana »Mirotvorci« (1956.), i »Krvoproliće kod Krapine« (1968.). Roman »Mirotvorci« pokušava biti panorama provincijskoga hrvatskog gradića. Radnja romana događa se u nepuna dva dana u mjestašcu, u čiji prividan spokoj ulazi čovjek koji će uveliko promijeniti njegov život. Ivan Nepomuk dominantan je lik »Mirotvoraca«. Nepomuk se ubojstvom dočepao imetka, a na taj zločin potaknuo ga je suborac iz Prvog svjetskog rata Franz Weiner. Nepomuk živi mirno sa svojom tajnom, sve dok ne stiže Weiner, koji želi naplatiti svoju šutnju o zločinu. Nedjeljiva je veza između Nepomuka i sredine u kojoj živi, jer Nepomuk je u svakoj ćeliji tog monstruoznog svijeta krvoločne provincije, on se svakog trenutka poistovjećuje sa svakom njegovom jedinkom. Dončević nikoga ne ostavlja kao svijetlu točku. »Mirotvorci« su roman o posvemašnjem rasapu. »Dončević u ‘Mirotvorcima’ pokazuje majstorstvo u stvaranju i zgušnjavanju atmosfere. To postiže i neobičnim, bizarnim imenima, kojima ujedno pokazuje odnos prema nepromjenjivosti, zadanosti žabokrečine provincijskoga života. Način na koji priča priču sam je Dončević nazvao močvarnim«, bilježi o ovome romanu Lina Kežić. Ako je Nepomuk Dončevića projekcija mračne strane ljudske psihe, tada je Ferdinand Kulinban, nositelj radnje u »Krvoproliću kod Krapine«, ona njezina svijetla strana, onaj krug ljudskosti do kojega se Ivan Nepomuk ne može probiti. Ako je ubojica izrastao iz Nepomukove animalne inferiornosti, tada je zasigurno ono ljudsko što se obračunalo s ubojicom, što je svladalo zločin, ucrtano u dnu Ferdinandove psihe. Dončević je profilirao i čovjeka i zločinca u romanima »Mirotvorci« i »Krvoproliće kod Krapine«.
Ivan Dončević bio je direktor izdavačkog poduzeća »Zora« od 1950. do 1973. godine i glavni urednik časopisa »Republika« od 1949. do 1972. Umro je u Zagrebu 14. ožujka 1982. godine.
