Arhiv tekstova

Pariz iz studentskih dana

U Pariz, tadašnji »centar svijeta«, prvi puta sam došao po noći u kolovozu 1963. godine, na stražnjem sjedalu automobila »DKW«, zahvaljujući ljubaznosti i prijevozu obiteljskog prijatelja. Lutajući po velikom gradu, trebalo nam je dva sata da pronađemo ulicu Gay – Lusac i hotel »Henry IV.«, s grandioznim imenom, ali bez kupaona, restorana, dizala, jednostavno ničega osim četiri sobe na četiri kata, s prastarim krevetima i rupičavim madracima na njima. No, uz cijenu od 12 franaka za noć, koju sam podijelio s prijateljem, to je bilo sve što sam mogao sebi priuštiti uz skromni budžet od svega 100 francuskih franaka.
    Za prehrambeni dio putovanja, za osnovno preživljavanje, tu je bio ruksak prepun instant juha i konzervi mljevenog mesa i pašteta. U čistom paru rublja bila je skrivena putovnica bivše zajedničke države s nekoliko tranzitnih i francuskom boravišnom vizom, ipak je to bilo vrijeme »željezne zavjese«, iza koje smo se tada nalazili. Jednom riječi, bio sam nitko i ništa, izgladnjeli student druge godine prava dospio, odjednom, u blještavilo velikog svijeta, sa solidnim znanjem francuskog jezika iz škole.
NAPOLEONOV SUVENIR: Ujutro smo konstatirali da se naš »hotel« nalazi odmah iza Sorbonne, u neposrednoj blizini Luksemburškog parka, pa sam krenuo bulevarom Saint Michel nadolje prema Seinni, s jednom malom metro mapom u ruci i nešto suhe hrane u ruksaku na leđima. Odmah sam otišao do Sorbonne, obišao taj »hram prosvjete«, zavirio u brojne knjižare, kupio svoj prvi »bagette« (dugački francuski kruh). Negdje iza podneva, hodajući bulevarom Saint Germain des Pres, obišao sam istoimenu najstariju crkvu u gradu Parizu (11. vijek), usput ručajući skromni sendvič i napivši se vode iz zdenca pokraj crkve. Turist i pol!
    Odmah kraj crkve su i znamenite kavane »Flora« i »Deux magot« (dva mandarina), gdje sam znao da su desetak godina prije »carevali« svake noći Sartre i njegov krug egzistencijalista s prelijepom Juliette Greco, a sad su na istim stolcima, svi okrenuti k trotoaru, sjedili američki turisti. Pogledao sam cjenik i odvažio se popiti malu kavu kod »Dva mandarina«, bez napojnice!
    Bulevarom su jurili mladići u crnim kožnatim jaknama na vespama i drugim malim motorima, ipak je to bio studentski kvart, a ne znam zašto se zove Latinski kvart. Potom sam odšetao sve uzbrdo do Luksemburškog parka, gledao biste nekih učenjaka i umjetnika i djecu kako puštaju brodice s motorom (što nikad prije nisam vidio) po fontani velikoj poput jezerca. Sjeo sam na stolac da to pogledam, ali se pojavila gospođa koja naplaćuje karte za sjedenje (pomislite) u parku i otjerala me! Pa, izgledao sam kao jugoslavenski student od 20 godina i 58 kilograma netto u bijelim platnenim hlačama i maji-talijanki!
    Sutradan prije podne odvažio sam se sjesti u metro na stanici Luxembourg, blizu mog hotela, do križanja Denfert-Rochereau, a potom linijom do Etoilea tj. do Trijumfalne kapije, početka ili kraja Elisejskih polja, ovisi kako se gleda od Place de la Concorde, svakako najljepšeg šetališta na svijetu, avenije s tri kolovozne trake za aute i luksuznim buticima. Propješačio sam s desna do spomenutog Trga sloge, gdje je egipatski obelisk kojeg je Napoleon »donio« kao suvenir sa svojih osvajanja. Prije Trga je »Maxime«, jedan od najboljih i sigurno najskupljih restorana na svijetu, za diplomate iz brojnih vladinih zgrada u okolici. Vratio sam se drugom stranom do »Zvijezde« (Etoile) i u podne potrošio 1 dolar (1 $ = 5 FF) tada, na terasi najznamenitijeg hotela George V. za 0,03 pravog cognaqea i čašu vode, s čim sam sjedio dva dobra sata i gledao prvi put u životu prelijepe žene svih boja kože, koje su šetale trotoarom.
BIO i VIDIO: Nakon užitka u promatranju vratio sam se gotovo besplatnim metroom na Lijevu obalu, u svoju sobu i skuhao na rešou u sobi argo-juhu i pojeo cijelu limenku mljevene govedine. Kasno popodne sam propješačio dobru turu do Tour Eifel tj. Ajfelove kule, sve po bulevaru Saint-Germain, pa pokraj Seinne polako dva  sata, ali sam pod tornjem dobio »ravničarski sindrom« straha od visine i lijepo sam samo gledao u vrh bez kuraži da se penjem po milijun stubaca. Bio i vidio!  Naravno i okolne panteone i mauzoleje, pa istom rutom nazad na Saint-Germain, gdje sam bio najsigurniji u gužvi Latinskog kvarta punoj mladog i jednako »tankog džepa« studentskog svijeta. Potom presiječem u »Boul-Mich« i na uglu moje ulice »fizičara«, popijem kavu i vodu i sjedim dva sata s pogledom na Luksemburški park i jurnjavu po bulevaru.
    Više se i ne sjećam točno što sam gledao i gdje sam lunjao, znam samo da sam jedno cijelo prije podne bio na talijanskoj tržnici u Latinskom kvartu i vidio prvi put u životu da se prodaje oprano voće i povrće, a ne kao kod nas sve od blata i pijeska. Još jednom sam sjedio pokraj »Dva mandarina« u »Flori« i pio malu kavu i vodu cijelo popodne, a prijeko je bila kavana kojoj se ne sjećam imena, gdje su snimane znamenite »Varalice«, prvi film besmrtne Brigitte Bardot.
    Kada je došao dan povratka, obiteljski prijatelj mi je dao svoju kartu za vlak, a on je sjeo nazad u svoj »DKW«. Nekako sam pronašao metro za Gare-de-Lion na kojem kolodvoru su se čuli svi dijalekti Juge, a u obližnjem studentskom restoranu sam bezobrazno popio besplatno vino najjeftinije vrste koje je stajalo na svakom stolu u litrenjaku. Tako sam se okrijepio prije puta s pola »bagetta«, a druga polovica i jedna pašteta mi je bila za put. Prespavao sam Švicarsku, a u Italiji sam na nekom kolodvoru za posljednji novac kupio dva sendviča s mortadelom i sirom i stigao kući dvije kile lakši, ali sam vidio gotovo »tout Paris« (cijeli Pariz).