Arhiv tekstova
Reforme se ne mogu zaustaviti
Nakon izbora nove vlade Srbije i smjena na mnogim državnim funkcijama, kao jedan od mogućih kandidata za mjesto šefa Koordinacijskog centra za Kosovo pominjao se sadašnji koordinator Foruma za etničke odnose dr. Dušan Janjić. On bi, prema pisanju pojedinih beogradskih dnevnih listova, na toj poziciji trebao zamijeniti Nebojšu Čovića. Janjić je u izjavama novinarima potvrdio da mu je premijer Srbije Vojislav Koštunica ponudio mjesto predsjednika Koordinacijskog centra.
Dr. Dušan Janjić radi na Institutu društvenih znanosti u Beogradu, doktorirao je na teoriji nacije i nacionalizma i istraživački se time bavi. Glavna područja na kojima radi su: teorija nacionalizma, etnički sukobi i manjine, te manjinska zaštita. Bio je jedan od osnivača Foruma za etničke odnose 1989. godine kojeg je osnovalo 128 osnivača iz tadašnjih republika a sadašnjih država bivše Jugoslavije i iz Europe i Amerike.
HR: Zašto je osnovan Forum za etničke odnose?
To je bila ideja da se ljudi koji se znanstveno bave problemima nacionalizma, manjina i nacija udruže, jer je 80-ih godina to bio problem. Politika prema manjinama i uopće prema naciji smatrala se monopolom političara i tko god bi napisao neku knjigu iz teorije nacionalizma, ili drugačije postavio to pitanje, bio bi označen kao nacionalist. Tako je došla inspiracija da se udružimo u borbi za dostupnost informacija i slobodu rada. Forum je prošao kroz dva procesa. Imali smo iz Hrvatske negdje oko dvadeset osnivača – profesora iz Zagreba, Zadra, Splita i za sve vrijeme rata stalno smo bili u kontaktu i radili na zajedničkim projektima. Jedan od rezultata je knjiga Analiza etničkih sukoba na teritoriju bivše Jugoslavije koja je, na žalost, objavljena samo na engleskom jeziku u Italiji. Drugi proces je takozvani proces demokratizacije, i mnogi naši članovi, koji su tada bili znanstvenici, postali su političari, što je malo promijenilo prirodu Foruma pa je on postao jedna vrsta mreže za lobiranje, koja dosta dobro radi. Sačuvali smo te naše odnose solidarnosti, a za to je bio ključan rat u Hrvatskoj kao i rat u Bosni, gdje smo, htjeli ne htjeli, morali nekim našim članovima pomagati. Ostale su te veze solidarnosti i moram kazati da je to i najvažnije.
HR: Postoji li Forum i danas?
Godine 1997. u Pečuhu je održana poslijeratna skupština i dogovorili smo se reorganizirati Forum i tada je formirana Mreža za etničke odnose u Južnoj Europi, koja radi tako što su njeni članovi osnivači, plus organizacije koje su oni napravili i organizacije koje su im se pridružile, a sam Forum za etničke odnose je nastavio djelovati samo u Srbiji. Prema tome mi trenutno djelujemo u Beogradu, u Srbiji, ali i dalje radimo puno regionalnih i međunarodnih projekata, kao što je na primjer istraživanje teroriz-ma i organiziranog kriminala na osnovu kojeg će se raditi serija treninga za mlade diplomate, ljude iz vojske, policije i partija. Postoje i regionalne europske studije u oblasti ljudskih prava i etniciteta koji je lociran u Sarajevu gdje rade i profesori iz Hrvatske
HR: Koji su najvažniji nalazi u knjizi u kojoj ste analizirali etničke sukobe na tlu bivše Jugoslavije?
Taj konkretni projekt je bila ideja pokojnog profesora Ernesta Geldera koji je želio da ljudi iz Hrvatske i Srbije, koristeći svoja usporedna iskustva etničkih sukoba i ratova, napišu knjigu koja u suštini analizira sukob u Hrvatskoj i dajepreporuke kako se poslije tog sukoba može živjeti zajednički. Radili smo i mnoge druge analize o ratu u Bosni i Hercegovini i na Kosovu. U centru etničkih sukoba, koje smo mi imali, bio je raspad ili kriza institucija stare Jugoslavije i jedno političko vodstvo koje je išlo logikom mobilizacije masa na osnovama etnonacionalizma. Komunisti Jugoslavije nisu našli ni dovoljno zajedničkog interesa ni pameti da reformiraju svoju državu, bilo da je konfederaliziraju bilo da se na miru razdijele kao Slovačka i Češka i da jednostavno prepuste vodstvo drugima što se događalo u Mađarskoj, Slovačkoj, Češkoj, što će reći, da mi u osnovi nemamo klasične etničke sukobe. Mi imamo u suštini upotrebu nacionalizma za motiviranje ljudi i čitav sustav politike koji koristi etnički faktor u suštini za dvije stvari: jedna je za pravljenje nove države ili za pokušaj kontrole teritorija stare države, kao što je Milošević koristio srpski nacionalizam da bi »branio« u početku socijalizam a potom Jugoslaviju, a u suštini je pokušao kreirati, kako je on rekao, skraćenu Jugoslaviju koju bi kontrolirao srpskom većinom. S druge strane nacionalizam se koristio da bi se napravile nacionalne države. To je jedan faktor, a drugi faktor, koji još nije dovoljno istražen, ali je potpuno evidentan je narastanje jedne nove bogataške klase, profitera, koji su kroz rat dobili ubrzanje i skratili period otimanja državne imovine i pretvaranja u privatnu.
HR: Koja je bila uloga bivše JNA u ratu?
Vojska je, moram kazati, imala jednu nečasnu ulogu i mi smo u jednoj analizi, koju smo radili 1994. godine unutar projekta Srbija između prošlosti i budućnosti, to nazvali Srpski kraj jugoslavenske vojske. U suštini vojska je sama doživljavala krizu institucija odlaskom Tita, nije imala više nespornog vođu i unutar nje same vodila se borba između onih koji su je željeli reformirati i onih koji su željeli da armija bude slijepa poslušnica politike, a pod politikom su uglavnom podrazumijevali onu staru komunističku politiku, tako da je vojska, dobrim dijelom, bila čimbenik protiv promjena, a promjene su objektivno značile prestanak monopola državne svojine. To je bio važan čimbenik njihovih privilegija, jer je cijeli taj vojno-industrijski kompleks živio u svom svijetu, u svijetu svojih bolnica, svojih odmarališta i tako dalje. Unutar same vojske bilo je veoma liberalnih elemenata i u stvari je Milošević sve vrijeme manipulirao njima, pokušavajući pridobiti njihovu suglasnost ili podršku i on nije to do kraja uspio. Sve do slovenskog rata.
HR: Na koji način je to uspio?
U suštini rat u Sloveniji je zlouporabljen, ne toliko da bi se nametnula sila Sloveniji,nego da se vojska očisti od liberalnih i proreformskih generala. Neki od generala,koji su spadali među najkvalitetnije i najliberalnije časnike JNA, jednostavno su se našli na drugoj strani. To su bili ljudi koji su podržavali ideju da se vojska ne smije mješati u politiku, a ako političari već hoće konfederaciju da je bolje napraviti konfederaciju nego se tući. Od slovenskog rata u suštini vojska pada pod potpunu Miloševićevu dominaciju i funkcionira kao srpska vojska, koja je pri tome na dva načina uključena u proizvodnju sukoba. Jedan je socijalno-politički, kočila je reforme, sprečavala normalan put pronalaženja rješenja što je izazivalo eskalaciju nezadovoljstva i onda je vojska sebe namjestila kao jednu od onih institucija koju građani prepoznaju kao Miloševićevu soluciju. A drugo je aktivno sudjelovanje. Bez obzira na sve priče, ona je aktivno sudjelovala u oružanim sukobima, i negdje ih je i sama izvodila. Vrlo je malo podataka o direktnom sudjelovanju JNA u etničkom čišće-nju, ali je puno podataka o tome kako je JNA osiguravala teren, gdje su onda upadale takozvane nekontrolirane, dobrovoljačke grupe, a koje su u suštini bile itekako povezane s vojskom. Mislim da je vojska sebi dozvolila ne samo da izgubi karakteristiku općejugoslavenske, nego i da se onda na srpskoj strani vuče poslušnost sve do zločina - gdje su najveći zločini Srebrenica, Vukovar, Sarajevo.
HR: Hoće li se uspjeti reformirati vojska koju opterećuje takvo naslijeđe?
JNA je imala neslavan kraj i dandanas vojsku to opterećuje. I danas imate puno ljudi koji su bili vezani za ratne operacije i koji su sada u strahu od mogućih kazni i to je čimbenik kočenja na primjer suradnje u Haagu u smislu isporučivanja vojnih dokumenata u vezi s ratnim operacijama ili faktor nestabilnosti u smislu da pokušavaju očuvati stare kontraobavještajne strukture koje su dobrim dijelom, kao i DB, ušle u vezu s kriminalom tako da se u vojsci desilo još jednom posrtanje da su neki njeni segmenti preko vojno-industrijskog kompleksa bili umiješani u šverc oružja, nafte, cigareta.
Može se reći da je ministar Boris Tadić uradio puno toga na promoviranju ideje reforme i da je uz aktivnu podršku koju je imao od crnogorskog dijela, znači zamjenika Vukašina Maraša i pogotovo predsjednika Svetozara Marovića, povukao poteze koji znače početak stavljanja vojske pod civilnu kontrolu. Trenutno je zapelo oko strategije obrane i konkretnih poteza one suštinske reforme vojske. Tu ima jedan ozbiljan problem. Da biste pravili reformu sustava obrane, vi morate prije toga imati reformu sustava sigurnosti, a po Ustavnoj povelji strategija sigurnosti je u rukama država članica, dakle Srbije i Crne Gore, a strategija obrane je u rukama Vijeća ministara. To je naopako, počeli su graditi kuću od krova a ne od temelja i ne znam kako će se taj problem riješiti.
HR: Gdje Vi vidite suštinu problema i načine njihovog rješavanja?
Znam da ta strategija kao dokument nije inventivna jer se tu nema puno prostora. Vojska se uputila u smjeru otvorene suradnje s NATO-m i kad vi sebi kao cilj postavite Partnerstvo za mir, onda nema velikog prostora za inventivnost, jednostavno dokumenti se prepisuju. Ozbiljniji je problem, međutim, koliko ste vi sposobni osigurati novac za vojsku, za re-trening tih ljudi radi drugačijeg obrazovanja i koliko je država stabilna da ta vojska može stupiti u komunikaciju s drugima. Apsolutno je međutim jasno sljedeće: mogućnosti povratka nema, vojska će se transformirati. Vojska je ušla u tijesnu stručnu i ostalu suradnju prije svega s NATO-m, unutar NATO-a posebno s Britancima i Amerikancima. To ide dotle da je, kao što se zna, Beograd ponudio da će neke njegove specijalne žandarmerijske i vojne jedinice sudjelovati u mirovnim operacijama Ujedinjenih naroda u Afganistanu, Liberiji pa i kao saveznička pomoć Amerikancima. Drugo, sasvim je moguće proširivanje vojno-tehničke suradnje s Amerikom iz jednostavnog razloga što je Vojno-industrijski kompleks Amerike u koji spadaju i željezare United Steel kupio Smederevo i moguće je široko ili masovno baziranje američkih i stranih vojnika u Nišu. Dakle, treba očekivati da će u Srbiji biti američkih baza, ali ono što je tu novo jest da su ljudi u vrhu vojske to prepoznali kao svoj interes. Postoji američka velika baza na Kosovu, kad je bude u Nišu, uz jednu bazu u Bugarskoj, sasvim je normalno da će Amerikancirikanci onda itekako vršiti pritisak i na Europljane i na KFOR da se uspostavi normalna sigurnost u toj oblasti, a ja mislim da su mir i sugurnost interes i Srbije, kako na samom njenom teritoriju tako i na Kosovu.
HR: Mogu li se započeti procesi reformi u vojsci zaustaviti?
Većina u vojsci i u političkom vodstvu shvatila je kako se mora surađivati prije svega u suočavanju s tri velika izazova sigurnosti. Jedno je trgovina oružjem za masovno uništavanje, a bivša Jugoslavija i Srbija bile su jedan od centara te trgovine s Irakom, Libijom i ostalima. Drugo je borba protiv organiziranog kriminala a posebno onoga koji sudjeluje u financiranju terorizma i distribucije oružja. I treće je sam terorizam. Od jugoslavenske vojske neće više ostati ni kamen na kamenu. Vjerojatno za nekih četiri do pet godina to će biti potpuno nova vojska kao što su to na primjer sada hrvatska ili slovenska vojska, dakle jedna moderna vojska. To je jedan nepovratni proces koji se ne može zaustaviti.
HR: Činjenica je da su sve europske države nacionalne države. Srbija još uvijek nema riješeno to pitanje, počevši od ustava pa nadalje. Nije li to plodno tlo za političku radikalizaciju?
Možda, kad su glasači u pitanju. Kad se pogleda ozbiljno kampanja 2003. godine, dvije su teme dominirale: jedna je tema strah od siromaštva koja je bila veoma prisutna kod građana, strah od daljnjeg siromašenja a političari su to iskazivali kao napade na lopovsku vladu, na lopovluke, na korupciju i dobrim dijelom zadovoljavali tu potrebu, s tim što su radikali išli korak dalje, koristeći komunističku demagogiju pa su obećavali kruh za tri dinara i slične mjere. Drugo je pitanje bila Srbija kao država. Oni koji su inzistirali na državotvornosti od takozvanih demokratskih stranaka nisu uspjeli do kraja tu liniju artikulirati. Vladan Batić je to radio vrlo nespretno, a oni drugi nedorečeno, tako da u suštini možemo kazati da to pitanje ostaje otvoreno i to je jedan od problema sadašnjeg političkog vrha, a i šovinista. Oni su suviše frustrirani Jugoslavijom, postojanjem Jugoslavije i jednostavno su još uvijek nespremni pomiriti se s time da se teritorijalni okvir suzio. Osobno od 1986. godine zagovaram potrebu da se prvo Srbija konstituira kao država, a tek onda ona može, ako treba, pomagati i drugim Srbima. No, mi smo doživjeli kritike da smo mondijalisti, jer zapravo šovinisti još uvijek misle kako postoji neki prostor gdje bi se mogao malo proširiti teritorij. Zašto Tomislav Nikolić nije inzistirao na Ustavu Srbije i granicama u svojoj kampanji? Zato što ostaje otvoren za priključenje Crne Gore, a i Republika Srpska tu visi u zraku. Većina političkog vodstva nije na razini zahtjeva građana da se urede državne institucije i ostalo, nego su još uvijek frustrirani. Prije svega raspadom Jugoslavije, a malo njih je spremno naučiti lekciju iz izgubljenih ratova. Postoji ona floskula srpskog šovinizma da su Srbi uvijek dobivali u ratu a gubili u miru, što je dakako potpuno netočno, jer i ranije su gubili u ratovima ali su dobivali u pregovorima jer su bili na pobjedničkim stranama. Prvi put se pod Miloševićem dogodilo da je srpsko vodstvo bilo na gubitničkoj strani. Oni su radili mimo svijeta i protiv svijeta i u suštini su izgubili sve ratove, ali to se još uvijek ne izgovara. Ima puno onih koji su napustili Miloševića i glasovali protiv njega, čak i jurišali 5. listopada na njegove institucije, u suštini da ga kazne za ono što je uradio ali ne sa saznanjem da taj rat nije bilo moguće dobiti, nego zato što ga je on loše vodio. Toga ima na primjer kod radikala i još kod onih ekstremnijih krugova koji kažu ‘pošaljimo vojsku na Kosovo’, ali u suštini jedan od problema je to što ne postoji svijest o onome što se dogodilo. A između ostalog dogodio se gubitak ratova u Sloveniji, Hrvatskoj i na Kosovu.
HR: Kako vidite rješavanje pitanja Vojvodine?
Moram reći kako se ovdje pati od jednog mita o takozvanoj srednjoeuropskoj, multietničkoj tolerantnoj Vojvodini i to je tako bilo od kraja 70-ih godina. U suštini Vojvodina je najviše promijenila svoju etničku sliku, što se vidi prema posljednjem popisu, ali ne samo to. U Vojvodini je nastanjen ogroman broj, stotine tisuća, ljudi koji su kao izbjeglice došli iz Hrvatske, Bosne i Kosova i zapravo nose traumu rata, ne frustraciju ali traumu, a između ostalog i traumu nacionalističke indoktrinacije protiv drugih, tako da i ne čudi što je Vojvodina u stvari uporište radikala, socijalista pa i ovih nacionalističkih opcija DSS-a i ostalih, a tu su i ona društva Obraz, Svetozar Miletić i tako dalje. Dakle, to je jedna stvar. Druga stvar je virus etnonacionaliz-ma koji nije obuhvatio samo većinu, on je zahvatio i manjine i to je jedna vrsta reakcije jer ne možete vi sad živjeti u jednom okruženju u kojem dominira jedna ideologija bez određene reakcije.
HR: Što podrazumijevate pod terminom etno-nacionalizam?
To je termin koji je nastao svojevremeno u Švicarskoj i on pravi razliku između nacionalizma koji inzistira na državljanstvu, što smo mi nekad zvali patriotizam. Znači, što je loše ako netko voli svoju naciju i želi da ona bude i država? Nije ništa loše ako to radi demokratskim i građanskim putem. Etnonacionalizam je s druge strane onaj koji inzistira isključivo na etničkoj pripadnosti. Znači etnonacionalizam je onaj nacionalizam koji inzistira ne na naciji državi nego na etnički čistoj nacionalnoj državi. Znači, državi u kojoj ne bi trebalo biti drugih, a ako ih ima onda trebaju biti građani drugog reda.
HR: Koji su mogući instrumenti rješavanja međunacionalnih odnosa, da ne bude građana prvog i drugog reda?
Mislim da je glavni problem trenutno problem decentralizacije vlasti. Za sve građane Vojvodine i za samu Srbiju bilo bi jako ljekovito kad bi Vojvodina imala mnogo viši stupanj autonomije i odgovornosti vodstva, ali unutar toga ja sam zagovornik regionalizacije Vojvodine, jer neće sama činjenica da je Vojvodina postala samostalnija riješiti problem manjina, problem tolerancije, problem razvoja, već mislim da tu treba vlast još više približiti građanima jačanjem regiona Srijem, Banat i Bačka ili kako već građani odluče, i lokalne samouprave. Za obične građane, a pogotovo za neke manjine koje su u nekim slučajevima kao hrvatska manjina prepolovljene prema broju, ili zanačajno umanjene kao mađarska, također kao posljedica rata i iseljevanja pa i siromaštva i bježanja iz besperspektivne zemlje, neće im se puno pomoći tako što će Novi Sad imati autonomiju. Oni moraju imati utjecaja na lokalnu vlast, a lokalna vlast mora imati odgovarajuće instrumente i novac.
Postoji tu još jedan element koji bi se morao razvijati, upravo zato što Vojvodina nije tolerantna i multietnička kao što se to priča, a da bi to bila mislim da je jako važno razvijati te elemente manjinske samouprave gdje su nacionalna vijeća jedan od instrumenata.
