Arhiv tekstova
Neka odoli tko može
Nadomak Sombora (12 km), a ne ni tako daleko od Subotice (50 km), oko vijugavog druma, koji povezuje spomenuta dva grada, mirno je utonulo u čari paorskog života mjestašce – selo Lemeš.
Pod tim imenom nećete mjesto naći ni na jednoj zemljopisnoj mapi. Jednostavno, ne postoji. Pitate li bilo koga – itekako zna za Lemeš.
ZBRKA OKO IMENA: Zapravo nema nikakve zbrke. Bježeći od Turaka, Slaveni su napuštali svoje posjede, pa tako i Miličić – posjed Ilira Nikole Milojkovića zvanog Hrvat (Horvat), kasnije Katrine Orlović, Đure Adamovića. Iza sebe Turci su ostavili svoje groblje, slavenski naziv mjesta (doduše modificiran) – Marit ili Marita i podatke o slavenskom življu koji su ovdje zatekli. Dalje je sve išlo snagom gospodara. U sastavu Austro-Ugarske Monarhije mjesto dobiva naziv Nemes Militics (Plemeniti Militić), a u sklopu Kraljevine SHS – Svetozar Miletić. Ne čudi onda što je ime od milja – Lemeš – duboko pustilo korijenje.
TRBUHOM ZA KRUHOM: Bježeći od Turaka trbuhom za kruhom, doseljavaše se preci ovdašnjih Hrvata u Podunavlje. Većina ih je dobila plemstvo za vojne zasluge, a manjina je svoje plemićke prerogative donijela iz pradomovine. Naseliše ondašnje vojne šančeve Sombor i Suboticu. Tada se ne mogaše pomiriti s ukidanjem plemićkih privilegija, još manje s neminovnim promjenama na prelasku iz feudalnog u buržoasko društvo… odlučiše ostaviti sve i dobivši dozvolu od Carske komore osnovaše malu – plemenitu feudalnu zajednicu usred ausrijske pustare: današnji Lemeš. Bijahu to plemeniti kolonisti: Vidakovići, Knezi, Alage, Ivankovići, Vujevići…
Tadašnja državna administracija zaključi, po poznatom scenariju, da je to dobro, ali da može biti i bolje. Tada započne kolonizacija iz drugih dijelova Ugarske, mahom iz Hontske, Nogradske i Njitranske županije, pretežno Slovaka i Mađara. Kasnije su se doseljavali i Nijemci, mahom zanatlije te Židovi pretežno trgovci.
Nacionalni mozaik od 3.169 stanovnika danas čine Mađari (45,91 posto), i Hrvati (35,96 posto) podijeljeni na Hrvate i Bunjevce. Preostali dio čine Srbi, Jugoslaveni (sic!) i malobrojni Nijemci, Crnogorci i ostali.
DRUŠTVENI ŽIVOT: Već četiri godine po dolasku plemeniti ratnici duboko zabrazdivši u bačku crnicu, odlučiše zidati crkvu. Godine 1752. udaren je kamen-temeljac crkvi koja će dobiti kasnije naziv Rođenje Blažene Djevice Marije.
»Naša župna zajednica ima gotovo 3.000 vjernika. Mise se služe redovito na dva jezika, hrvatskom i mađarskom, a po potrebi i na njemačkom jeziku«, rekao nam je mjesni župnik Antun Egedi. »U mjestu postoji i hodočasna kapela posvećena Gospi Posrednici Milosti koju je posvetio još biskup Lajčo Budanović i odredio je kao hodočasno mjesto za Hrvate. Ovdje svake godine hodočasti mnoštvo vjernika iz Vojvodine. Prošle godine su naši prijatelji Šokci poklonili oltar koji je donio njihov župnik Davor Kovačević«.
Mjesto ima i dvojezičnu osmogodišnju školu. »Ove godine smo pokušali s otvaranjem razreda na hrvatskom jeziku, ima i zainteresiranih, no još uvijek je teško komunicirati s ljudima koji, iz samo njima poznatih razloga, uporno negiraju svoje podrijetlo (osim kada im to nije od direktne koristi). To mi je kao pripadniku mađarske nacionalne manjine poznato. Srećom, takvi su u manjini. Vjerujem da ćemo u suradnji s obrazovanim ljudima dogodine uspjeti otvoriti i odjel na hrvatskom jeziku«, kaže za Hrvatsku riječ vršitelj dužnosti ravnatelja Osnovne škole »Bratstvo-jedinstvo« u Svetozaru Miletiću.
Knjižnica u mjestu posjeduje zavidno bogat knjižni fond. Utemeljena kao samostalna, Čitaonica se priključuje Gradskoj knjižnici »Karlo Bjelicki« u Somboru i djeluje kao ekspozitura.
»Pa, bio je naš Lemeš nekada zbilja poseban. Imati svoje more, makar i blatno (ali ljekovito blato), jedrilice na vodi – bilo je to nekada značajno. Gospodski se dovesti izvan sela, šetati parkom, voziti se jedrilicom po bari ili se »valjati« u ljekovitom blatu, a sve uz pratnju lemeške tamburaške bande »Lebenči«… neka odoli tko može« u šali nam je rekao Josip Vujević, bać Joso, jedan od utemeljitelja Mjesnog odbora DSHV-a u mjestu, nudeći nam svoju ljutu – plemenitu – lemešku.
»A posli par plemenitih… slijedi lemeški kulen«. Mesar Josip Ivanković, u svojoj karijeri načinio je kilometre i kilometre divenica i gužnjaka te nadivo kilograme i kilograme kulena. »Nijedan se nije osramotio, a putovali su po svitu«. Na pitanje u čemu je tajna lemeškog kulena smijući nam se odgovara bać Joso: »Tajna je da ne odajemo tajnu«.
Nekada čuveno selo po konjičkom sportu i još čuvenijim uzgajivačima konja, danas ima hipodrom zarastao u travu. Slike s ranijih utrka zatekli smo uramljene na zidu Paje Knezi Bucinog, čiji je otac Đuro bio strastveni izgajivač konja, uz još mnoge Lemešane: Paju i Bartola Crnkovića, Alojziju Vukovića, Nacu Ivankovića i mnoge druge.
»Drugačije je kadgod bilo. Kad sam ja sio na paorska kola pa se uputio s mog salaša da obiđem čeljad u selu. Tad je bio majdan od salaša, priko 250 neušorenih salaša raspoređenih u osam duži: Beležnička, Poštanska, Kaićka, Baraševićka, Popovska duž, Gornji vinogradi, Mađarut, Konop-ljište, Donja Mlaka i Donji vinogradi. Sad jedva da je koji nastanjen. Bez struje i vode teško je opstati. Nekada smo na salašu gledali TV na baterije, a sad i sami živimo na baterije, nije to dobro«, rekao nam je Pajo Knezi Bucin.
SEOSKI »GAZDAŠAG«: Lemeš je pretežno poljoprivredno mjesto. Od ukupne poljoprivredne površine, koja se prostire na oko 5.585 hektara, najveći dio zauzimaju oranice – 5.355 hektara. Raznim agrarnim reformama, konfiskacijama i drugim oblicima kolektivizacije gotovo 30 posto zemljišta došlo je u državne ruke, a ostatak drže njihovi pravi vlasnici. Stoga i nije nekakva vijest predstaviti jednog pravog paora. Orača, sijača, stočara… ali vjerujte jest, jer to je žena – gospođa paorkinja Manda Vidaković, od Lolašovih. Njen nemali »gazdašag« ima sve što je potrebno, od mehanizacije do punih obora svinja, ovaca i sitne živine. A kad poradi sve poslove, a među njima ima bogme i pravih muških, stigne baviti se i kulturnim radom. Aktivna je članica mjesnog hrvatskog kulturnog društva, njegova vjerna dobročiniteljka i aktivna članica mjesne župne zajednice. »Ne mogu iskazati svoje zadovoljstvo da se lagano ostvaruje sve ono o čemu smo sanjali i govorili početkom devedesetih godina prošlog stoljeća. Imamo svoje institucije, sudjelujemo u kulturnom i političkom životu zemlje, naša djeca su nekoliko puta boravila u Hrvatskoj u organizaciji Hrvatske matice iseljenika, sad imamo i svoje novine koje redovito čitam, a imat ćemo i nastavu na hrvatskom jeziku«.
KULTURNI ŽIVOT: U mjestu djeluje HKUD »Stipan Knezi Šimeta«, koji je zamrlom kulturnom životu dao novu, svježiju dimenziju. Društvo nema svoje prostorije, stalna mjesta okupljanja, ali zato ima puno mladih (od 7 do 77 godina) članova, koji mnogo toga lijepog znaju uraditi, a prije svega družiti se bez ikakvih utilitarističkih namjera, s ciljem da se stvori, sačuva i odnjeguje hrvatsko biće našeg »malog mista«. U svojoj djelatnosti vrlo su suvremeni i u svijetu prepoznatljivi po svom WEB sajtu koji oprema i održava privatno gospodin Ivan Horvat.
Veliku podršku u radu, prije svega moralnu, a onda i materijalnu, Društvo dobija i od države Hrvatske. Predstavnici Veleposlanstva RH u Beogradu i Generalnog konzulata u Subotici nekoliko puta su bili u posjetu Društvu, također i predstavnici Hrvatske matice iseljenika. Naročito treba naglasiti, ističu u Društvu, skrb gospodina Stipana Mede, tajnika u Veleposlanstvu. Počasni član Društva je i gospodin Želimir Janjić, donedavni zastupnik u Hrvatskom saboru, kao i gospođa Katica Mikić, profesorica iz Županje.
Sadašnji Lemeš sve više dobija obrise modernog sela zahvaljujući donacijama, prije svega američke donacije ADF preko koje je nabavljeno nekoliko kompjutora, uređen centar sela (žardinjere, cvijeće), postavljeni semafori i ulična rasvjeta, nabavljena kosilica za travu. Uz redovito održavanje, o čemu se mještani brinu, uz nekoliko privatnih prodavaonica i lokala koji tvore trgovinske komplekse, naše »malo misto« kroči k razvitku. No veliki put mora još proći osiromašeno, s položajem poljoprivrede ovakvim kakav jest, s upropaštenom industrijom u mjestu, upropaštenim društvenim gazdovanjem zemljištem i upropaštenim turizmom.
Hrvatska riječ je prisutna u mnogim domovima. Prodaje se na oba kioska u Lemešu, jedino katkad ne stigne u petak nego tek u subotu, pa su vjerni čitatelji nestrpljivi.
