Arhiv tekstova
Dramatičar samosvojna obilježja
Matija Poljaković rođen je 23. studenog 1909. godine u Subotici. Otac Alojzije bio je trgovac, a majka Julijana, rođena Đelmiš, bavila se istim poslom. Pučku školu, a zatim i gimnaziju završio je u Subotici. Nakon mature dvije-tri godine pohađa nastavu na Teološkom fakultetu u Zagrebu. Poslije toga upisuje se na juristički studij, također u Zagrebu, a potom se vraća u rodni grad gdje diplomira na Pravnom fakultetu sredinom tridesetih godina. Po polaganju pravosudnog ispita neko vrijeme radi kao sudac u Subotici, a potom ga sudske vlasti premještaju prvo u Šid u Srijemu, a zatim u Derventu.
Vojni slom predratne Kraljevine Jugoslavije vraća ga u Suboticu, ali zbog stavova koje iskazuje, pod pritiskom okupatorske vlasti vraća se u Derventu gdje nastavlja svoj poziv suca civiliste. U narodnooslobodilačkom pokretu aktivno vrši dužnost vojnog obavještajca. Nakon završetka Drugog svjetskog rata vraća se u Suboticu i kao časnik postaje zamjenik komandanta grada, a vrši i druge društvene i političke funkcije. Zapažena je i njegova ne mala uloga u kulturnom životu Subotice, posebice u Hrvatskom kulturnom društvu, Pučkom sveučilištu i Savezu kulturno-prosvjetnih društava.
POLITIČKI SUKOBI: U međuvremenu brzo dolazi u sukob s ‘oficijelnim’ načinom razmišljanja, prizemnim tumačenjima i u biti pogrešnim stavovima i praksom dnevne politike. Prvi žestok sukob ima s vladajućim strukturama, kada se oštro suprotstavlja nepravednom odnosu politike prema seljaštvu, a koju godinu kasnije kada je strasni zagovornik i akter u formiranju hrvatskih odjeljenja u subotičkim školama, kao i petnaestak godina kasnije pri formiranju pododbora Matice hrvatske, a zatim »Bunjevačkog kola«. Na kraju dobiva otkaz na radnom mjestu.
Trebalo je otrpjeti svašta i prijeći trnovit put Kalvarijom do novog zaposlenja, »veoma zvučnog radnog mjesta« – referenta u penzijskom odjeljenju Zavoda za socijalno osiguranje, odakle je i umirovljen. Odista je bio čudan odnos tadanje političke vlasti prema Matiji Poljakoviću kao pravniku, javnom djelatniku, piscu i čovjeku. Kada je odstranjen iz politike, puštaju ga da djeluje u kulturi, a kada ga otuda tjeraju, puštaju ga da neometano piše i objavljuje, štoviše, da mu se igraju komadi u kazalištu, a kada mu to ne dozvoljavaju, onda mu daju »neki« posao, više radi vlastite sramote, nego li stvarnog uvjerenja da on treba zaista raditi neki posao. I tako u nedogled, tridesetak godina.
DRAMSKO DJELO: Kao i mnogi pisci i Matija Poljaković se književnošću počeo baviti još u mladosti. Opredijelio se za jedan od najtežih rodova – dramski, i njemu ostao vjeran do kraja, ali se pokraj igrokaza, narodnih komada s pjevanjem, komedija, satira i groteski, te njihovim adaptiranjem za radio i televiziju, ogledao i u drugim književnim žanrovima. Pisao je pripovijetke, prikaze, povijesne preglede, a napisao je i jedan roman autobiografskog karaktera »Zapisi jednog ludaka« koji tretira strahote tijekom Drugog svjetskog rata. Roman je kao cjelina ostao neobjavljen i nalazi se u zaostavštini autorovog sina Mladena Poljakovića. Uspješan debi Matije Poljakovića na sceni Hrvatske drame subotičkog Narodnog kazališta bio je 28. listopada 1950. godine praiz-vedbom komedije »Č’a Bonina razgala«, koju je režirao Mirko Huska.
Godine 1952., 26. siječnja, u subotičkom kazalištu bila je praizvedba Poljakovićeve drame »Niko i ništa« u režiji M. Huske, a narodne igre u tri čina »Vašange« 29. studenog 1952., koju je također režirao M. Huska. U subotičkom kazalištu praizvedba komedije »Kuća mira« bila je 18. travnja 1953., (redatelj M. Huska), drame na mađarskom jeziku »Napraforgok« (»Kao suncokreti« u prijevodu Bele Garaya) 9. siječnja 1954., (redatelj Mihaly Viragh), »Buckanje sa smutipukom« 28. svibnja 1955., (redatelj M. Huska), komedije »Par žutih cipela« 25. studenog 1959., (redatelj Petar Šarčević), komedije »Bolto u raju« 20. veljače 1960., (redatelj M. Huska), a 22. prosinca 1961., obnovljena je predstava »Č’a Bonina razgala« (redatelj M. Huska). Ovaj pučki igrokaz izveden je više od stotinu puta na subotičkoj sceni. Prvih stotinu predstava vidjelo je više od pedeset tisuća ljudi. Uslijedile su sljedeće predstave u subotičkom kazalištu prema djelima Matije Poljakovića: »Ludograd«, praizvedba 10. ožujka 1962., (redatelj M. Huska) »Naše i vaše zgode i nezgode« 12. prosinca 1962., (redatelj M. Huska) »Ode Bolto na ogled« 18. veljače 1967., (M. Huska) »Kad Bog đavlu kumuje« 9. svibnja 1967., (redatelj M. Huska), »Katica« 3. listopada 1967., (redatelj P. Šarčević), »Bolto na fronti« 17. prosinca 1967., (redatelj Josip Bajić) »Jedna cura sto nevolja« 14. listopada 1969. (redatelj P. Šarčević).
Ovaj samo letimičan, možda ne i sasvim kompletiran pregled, rječitije od ičega kazuje da je pred nama jedno zamašno, samosvojno i autentično dramsko djelo Matije Poljakovića. Davnog 16. ožujka 1973. godine, manja grupa subotičkih književnika održala je u jednom privatnom stanu, skoro u ilegalnim uvjetima, komemorativni skup u povodu smrti dragog im prijatelja. U tisku gotovo ni slova. Vrednovanje djela Matije Poljakovića ozbiljno bi uznemirilo javnost (sic!). Jedino je u ovom kraju čitatelj novina »Politika« mogao pročitati plaćeni oglas o njegovoj smrti.
