Arhiv tekstova
Lirske note u prozi
Ivan Raos se rodio 1. siječnja u Medovu Docu kod Imotskoga. Pučku školu završio je u Grabovcu, šest razreda klasične gimnazije u Biskupskom sjemeništu u Splitu, a maturirao na Klasičnoj gimnaziji u Splitu. Godine 1940., upisuje se na Pravni fakultet u Zagrebu, ali ne studira. Od tada stalno živi u Zagrebu. Promijenio je mnoga zanimanja, od konobara, učitelja, statističkog činovnika do novinara i grafičko-likovnog urednika niza časopisa, ali najveći dio života proveo je kao slobodni književnik.
Iznimno plodan, Ivan Raos okušao se u svim književnim vrstama, od pjesničke proze, drame, novele do romana, a napisao je i mnoge članke, prikaze, monografije i scenarije. Za Ivana Raosa rečeno je da je »u vještini pripovijedanja ravan našim najboljim prozaicima«, da je »vrlo duhovit« i da je »dobar rutinirani pisac« (I. Slamnig), odnosno da »piše lako i efektno« i da je »najbolji nastavljač fabulativnog klasičnog puta tradicionalnog romana« (M. Vaupotić). Važnija djela Ivana Raosa su: »Dvije kristalne čaše« 1953., »Tri ratne priče« 1955., »Knjiga o Taquartima« 1956., »Volio sam kiše i konjanike« 1956., »Vječno nasmijano nebo« 1957., »Žalosni gospin vrt« 1962., »Izabrat ćeš gore« 1964., »Vječno žalosni smijeh« 1965., »Na početku kraj« 1969., »Nemojte nam kosti pretresati« 1979., »Prosjaci & sinovi« 1971.
Ivan Raos započeo je objavljivati 1940. godine, ali njegov književni nastup označio je desetljeće nakon Drugoga svjetskog rata, kada prve značajnije književne tekstove objelodanjuje i cijeli niz pisaca, danas klasika novije hrvatske književnosti (M. Božić, R. Marinković, V. Desnica). No, iako je novele u časopisu »Krugovi« objavio istodobno s prvom poslijeratnom generacijom hrvatskih književnika, u poetičkom smislu zapravo nikada nije smatran »krugovašem«, da bi potom i knjigama potvrđivao trasiranje svoga prilično osamljenog literarnog profila. »Traganje za bitnim tematsko-motivskim i stilsko-jezičnim odrednicama Raosova djela, olakšao nam je sam pisac, rekavši u jednom razgovoru s Vlatkom Pavletićem kako je pravi tipični Imoćanin onoliko, koliko mu ‘djedovi genima podariše i okolica u ranom djetinjstvu nametnu’, te kako poslije sama sebe najbolje poznaje svoje ljude i svoj zavičaj, time samo potvrđujući ono što je nedvojbeno – upravo ispisivanje autobiografskoga iskustva i zavičajna podloga (dakle, kao tema i kao jezik), dva su temeljna i presudna uporišta većeg dijela njegova cjelokupna opusa«, piše među ostalim Ana Lederer o djelu Ivana Raosa.
U pedeset godina književnog rada Raos sveukupno objelodanjuje i oko dvjesto novela, najvećim dijelom sakupljenih u pet knjiga »Gaudamada« 1956., »Izabrat ćeš gore« 1964., »Partija preferansa« 1965., »60 pripovijedaka« 1980., i »Gastarbajteri« 1982. Iako je napisao doista veliki broj novela i drama, Ivan Raos je najpoznatiji i najčitaniji upravo po svojim romanima. Godine 1956., izlaze dva mala romana »Volio sam kiše i konjanike« i »Korak u stranu«, kojima se 1969., pridružuje treća ljubavna ispovijest »Tamo negdje neke oči«, a sva tri djela objavljena su pod naslovom »Na početku kraj«. Nije slučajno što se ta Raosova objedinjena djela nalaze u prvom kolu biblioteke HIT, jer Raosova je literatura uvijek dobro komunicirala s čitateljima. U sva tri kratka romana Raos piše između realističkog i poetskog, između faktografije i metaforičnosti, između autobiografskog i fiktivnog, između cinizma i sentimentalnosti, između psihološke analitičnosti i nadrealne samodovoljnosti. »Takva hirovitost stila može biti privlačna: Raos je pisac živahnog temperamenta, čas reporter i feljtonist, čas pjesnik visokog poziva«, bilježi Igor Mandić o ovome djelu Ivana Raosa čiji se junaci zaljubljuju u bludnice, pokušavaju svojom ljubavlju otkupiti njihov pad, nastoje ih izvući iz kala, ali onda zajedno s njima propadaju.
Među svim romanima dva njegova djela imaju težinu antologijske vrijednosti u kontekstu suvremene hrvatske književnosti: to je trilogija »Vječno žalosni osmijeh« (1965.), poglavito njezin prvi dio »Vječno nasmijano nebo«, te »Prosjaci i sinovi« (1971.). »Vječno nasmijano nebo« s podnaslovom ‘kronika moga djetinjstva’ obuhvaća najranije životno doba pisca, nesputanost i vedrinu. »Najveći broj stranica Raos je ispisao pripovijedajući upravo u prvom licu, štoviše, u ‘Vječno nasmijanom nebu’ uspio je nevjerojatnom jezično-stilističkom lakoćom oblikovati šarmantni i infantilni govorni diskurs maloga dječaka. Kroz dječakov rakurs, kroz tu hinjenu naivnost u pripovijedanju upoznajemo cijeli medovdolački mikrokozmos«, piše o ovome romanu Ana Lederer. Građu iz stvarnosti Raos uspijeva preoblikovati u neobičnu literarnu stvarnost i upravo po leksičkom bogatstvu, po književnom jeziku koji generira iz usmenog kazivanja i po sočnoj ikavici »Vječno nasmijano nebo« izniman je stilistički doživljaj. Roman »Prosjaci i sinovi« jedno je od najambicioznijih djela književnosti o selu. U svojoj kronici o pokoljenjima hajduka, prosjaka i krijumčara iz Imotske krajine, Raos želi dati i povijesni profil jednoga doba. Ivan Raos napisao je životopis lutalica, propalica i gastarbajtera, nekada ambicioznih seoskih prosjaka, a kasnije velikih švercera. Ono što obilježava Raosovo pripovijedanje to je uvijek prisutna lirska nota i s druge strane humor. Ivan Raos umro je 8. srpnja 1987., ali njegove knjige će i ubuduće zasigurno pronalaziti svoje brojne čitatelje.
