Arhiv tekstova

Četvrtak nakon Presvetog Trojstva Crkva slavi svetkovinu Presvetog tijela i krvi Kristove, u narodu poznatiju kao Tijelovo.

 

NASTANAK

 

Ova svetkovina pojavila se još davne 1247. godine, a predstavlja izraz posebne pobožnosti prema svetom otajstvu euharistije, koja je zahvatila zapadno kršćanstvo u XI. stoljeću. Također, ona je sjećanje na niz euharistijskih čuda koja su se dogodila u vrijeme rasprave o stvarnoj Kristovoj prisutnosti u euharistiji. Inače, štovanje presvetog oltarskog sakramenta razvilo se još u XII. stoljeću kada su vjernici počeli osobito častiti Kristovu prisutnost u posvećenoj hostiji te su imali veliku želju za gledanjem presvetog. Smatrali su da se gledanjem posvećene hostije događa isti učinak kao i pričešćivanjem. Iako je ovo uvjerenje pogrešno, ostao nam je običaj podizanja posvećene hostije prilikom mise. Konkretan povod ustanovljenju svetkovine Tijelova bilo je viđenje redovnice Julijane iz Lütticha u XIII. stoljeću, koja je vidjela pun mjesec s crnom mrljom. Redovnica je pun mjesec protumačila kao Crkvu, a mrlju kao jednu svetkovinu koja Crkvi nedostaje, a kojom bi se častio presveti oltarski sakrament. Papa Urban IV., koji je prije nego što je postao papa bio njen ispovjednik, objavljuje 1264. bulu kojom ustanovljuje blagdan Tijelova. Širenju i prihvaćanju novog blagdana pridonijelo je i čudo u Bolseni, gdje je jedan svećenik, služeći svetu misu, posumnjao da je Isus svojim tijelom i krvlju stvarno nazočan u hostiji koju je držao u rukama. No, kada je lomio posvećenu hostiju iz nje je počela kapati krv. Sveto platno na koje je potekla krv iz hostije Crkva i danas čuva u gradu Orvietu. Papa Urban IV. želio je ovu svetkovinu proširiti na cijelu Crkvu, ali ga je smrt u tome spriječila. To je učinio tek papa Ivan XXII.

Procesije koje su i danas karakteristične za proslavu Tijelova pojavile su se u XIII. stoljeću. Prva takva procesija održana je u njemačkom gradu Kölnu, a od XIV. stoljeća taj običaj se proširio i u drugim katoličkim zemljama te je postao vrlo drag vjernicima. Naime, procesijom se produžuje euharistijsko slavlje, jer odmah nakon mise, hostija koja je posvećena tijekom te mise, iznosi se iz crkve kako bi kršćanski puk dao svijetu javno svjedočanstvo vjere i štovanja presvetog sakramenta. Vjernici se tako više osjećaju pravim Božjim pukom, jer hodaju zajedno sa svojim Gospodinom kroz svijet u kojem se odvija njihov svakodnevni život. Prekrasna pokaznica u kojoj se nosi presveti sakrament, cvijeće, svijeće i pjesme puka ispjevane samo za tu prigodu izraz su najveće časti, štovanja i klanjanja koje je narod od davnina osjećao, a i danas osjeća prema veličanstvenom otajstvu naše vjere, Bogu prisutnom pod prilikama kruha i vina.

 

PREOBRAŽENI TIJELOVOM

 

Svetkovina Tijelova stavlja u prvi plan čašćenje Božje nazočnosti pod prilikama kruha i vina, ali i preobražajnu snagu euharistije koju ona ima na svakog od nas. Procesija ulicama sela ili grada pokazuje da kršćansko poslanje ne završava u crkvi završetkom euharistijskog slavlja, nego da se ono nastavlja i u njegovom životu u svijetu. Ova svetkovina nam pokazuje da Kristu nije mjesto prvenstveno u svetohraništu, nego u nama, njegovim vjernicima. Blagujući kruh i vino u kojima nam se on daruje mi postajemo jedan organizam, postajemo Crkva, koja se u euharistiji napaja snagom da bude pokretač preobrazbe svijeta. Kristovo tijelo i krv kao hrana dana vjernicima preobražava prvo svakog ponaosob, a onda, sjedinjujući nas u jedno, osposobljava nas za poslanje u svijetu. »Sav ures, svo cvijeće, svjetla, boje i glazba kao izričaji slavlja pokazuju što se događa u svijetu kada se kršćanska zajednica hrani ‘kruhom života’ i zbilja postaje preobraženom. Uobičajenost postaje neobičnom snagom ljubavi koja iznutra prožima ljude i stvari i daje im značenje. Tijelovo postaje oslobođenjem života od beznačajnosti i neznakovitosti; oslobađa iz zatvora uobičajenoga.«

Bez preobrazbe nakon pričesti i zanemarivanja poslanja povjerenog nam od Krista, izlažemo se kritici svijeta, koji nas promatra širom otvorenih očiju i od nas ima velika očekivanja. Ali, ta kritika je opravdana, jer Kristovu prisutnost pod prilikama kruha i vina, darovanu nam u euharistiji, moramo očitovati u našim životima. Svatko od nas treba biti kao živa pokaznica Bogu koji nam se nesebično daruje i u nama živi.