Arhiv tekstova
Ilirski preporod
Protjerivanjem Turaka, nakon velikog bečkog rata 1683. -1699. godine, Beč, pod vladavinom Habsburga, započinje veliku obnovu Ugarsko-hrvatskog kraljevstva. Ta obnova se oslanja na još dosta živu feudalnu baštinu. Svi obnoviteljski potezi za obnovu carstva su usmjereni k obnavljanju feudalizma, ka restauraciji. Bit će polučeni određeni rezultati, ali oni će ubrzo biti anulirani velikim europskim potresom – francuskom revolucijom 1789. godine. Oboren je stari poredak (ancien regim), feudalno društvo se raspada. Stvara se nova građanska klasa.
Nova znanja na području znanosti omogućuju nagli razvoj industrije, saobraćaja i trgovine. To tjera države na nacionalnu integraciju, da poveže pokrajine i stvori čvrstu centralističku vlast. To lakše uspijeva velikim narodima i državama, a mali narodi će se morati još dugo boriti za vlastitu nacionalnu integraciju i neovisnost. To naročito vrijedi za južnoslavenske narode, a u tom sklopu i za Hrvate.
IZMEĐU TALIJANA I MAĐARA: Kao simbol novoga doba i napretka u našim krajevima može se smatrati pojave prve parnjače »Carolina« 1818. godine, koja je napravljena u »ilirskoj« zemlji – u Trstu. Parnjače će se ubrzo pojaviti i na plovnim rijekama. One će i uništiti dosadašnje jedrenjake, koji su dotle povezivali zemlje uz mora. Kolika je bila moć hrvatskih jedrenjaka, vidi se iz zapisa Mate Balote: »Lošinjski jedrenjaci duge plovidbe prvi su povezali gospodarstvo Austrije s velikim zemljama preko oceana. Kapetan Ante Bušanić bio je prvi, koji je s brigantinom Joakim stigao 31. ožujka 1844. godine u Bombaj, ploveći iz Trsta u Iliriji za Indiju. Kako mu je posljednje zadržavanje bilo u Livornu, trebalo mu je, da od Livorna oplovi Afriku (sve to prije Sueckog kanala) i stigne u Bombaj punih 160 dana. Trgovinom i novim tehnikama Austrija će čvrsto držati u svojim rukama gospodarsku moć. U njenim rukama će biti i sva politička moć.
Geopolitički, Hrvati se nalaze između italijanske iridente, bečkog centralizma i mađarskog polufeudalnog nacionalizma. Beč je sve kontrolirao. Imao je snažan policijski i administrativni aparat u svojim rukama. Hrvati nisu mogli sami, a nisu mogli ni s Talijanima zbog iredente, a ni s Mađarima zbog isključivog nacionalizma.
MLADI GAJEVCI: Pobuna ili oružani sukob nije imao nikakve šanse. Jedinu šansu su vidjeli u južnoslavenskoj uzajamnosti. Ni to nisu mogli oružjem, pa su pokušali perom – kulturom. Srbi su također živo željeli svoje oslobođenje. Vidjeli su svoju šansu u oružanom otporu »bolesniku s Bosfora«, što je započelo Prvim srpskimk ustankom 1804. godine. Ilirski preporod Hrvata su pratili s dužnom pažnjom. Tražili su šansu ugraditi ga u svoju nacionalnu ideologiju.
Austrija je sa simpatijama gledala na srpski ustanak i podržavala ga, jer još nije definitivno obračunala s portom. Srbi su išli korak po korak, pa su prvo postali kneževina, a nakon Berlinskog kongresa 1878. godine i kraljevina s voždovskim i piemontskim težnjama prema ostalim južnoslavenskim narodima.
Prethistorija Ilirskog preporoda počinje u štajerskom Grazu 1827. i 1828. godine. Ljudevit Gaj (1819.-1872.) iz Krapine, sin apotekara upisuje u Grazu filozofiju. Tamo upoznaje Frana Kurelca (1811.-1874.), Dimitrija Demetra (1811.-1872.), Stanka Vraza (1810.-1851.), Mojsija Baltića (1804.-1879.), Božidara Petranovića (1806.-1875.) i Ljudevita Vukotinovića (1813.-1893.). Ovi studenti u Grazu osnivaju Ilirski klub, koji je okupljao Hrvate, Srbe i Slovence. Ovom krugu će se kasnije pridružiti još mnogi, kap na primjer Ivan Mažuranić, Bogoslav Šulek i drugi. Treba naglasiti da su ovo bili sve mladi ljudi. To naročito vrijedi za pokretače lista »Novine Horvatzke«, čiji je prvi broj objavljen 6. siječnja 1835. godine u 726 primjeraka, kojima je Dor. Lyedevit Gay bio »Vandavatel y Redaktor«. Najstariji među njima bio je Antun Mažuranić s 29 godina, a najmlađi Ognjeslav Utješenović sa samo 17 godina. Babukić i Vukotinović imali su po 21 godinu, Štoos 26 i Gaj 25.
PROGLAS: Gaj počinje rad na preporodu s objedinjavanjem jezičkog i pravopisnog programa. Godine 1830. u Budimu izlazi njegova »Kratka osnova horvatsko-slavenskog pravopisanja«. Slijede Novine Horvatyke 1835., pa samo četiri dana kasnije i Danicza Horvatzka, Slavonzka y Dalmatinzka. Proglas Ljudevita Gaja kojim najavljuje novine smatra se početkom kulturnog i političkog okupljanja Hrvata na suvremenim nacionalnim osnovama. Početak proglasa glasi: »Szvetloj y Prepostuvanoj Gozpodi vszakoga Ztalisha y Reda szlavnoga Naroda Szlavenzkoga vu jusneh ztrankah, kakoti: Horvatom, Slavonczem, Dalmatinom, Dubrovnichanom, Szerblyem, Krajnzem, Stajerczem, vszem zadnyich Roda nashega y Jezika Lyubitelyem y Zavetnikom.«
Gaj piše kajkavskim narječjem, ali u Danici naglašavaju da će se članci objavljivati i na svim drugim »ilirskim« narječjima. Gaj naglašava, potaknut mišlju o široj južnoslavenskoj integraciji, koji je njegov cilj: »… da vsa narečja velikoga našega naroda, koliko moguće je, jedno k drugom približuje se.« Mladi gajevci su ubrzo izvršili »udar« na pravopis i kajkavštinu i prelaze na štokavsku ijekavicu. Vele da će ukinuti sve nazive koji su »posebni ili jednostrani« i da će ih zamijeniti »s našim starim i u dogodovšćini glasovitim obćinskim imenom.« Od godine 1836. njihova izdanja izlaze pod nazivima Ilirske narodne novine i Danica ilirska, te prelaze isključivo na štokavštinu i novi pravopis.
