Arhiv tekstova
Slučaj jednog konvertita
Slučaj Branislava Sančanina je poseban i iznad svega interesantan, jer otkriva da je »homo sapiens« najčudnija »animal (i)rationale«! Konvertita (obraćenik), da li, i novo kršteni katolik, doskora nekršteni veliki borac za pravoslav-lje, upisan je za sva vremena u matice krštenih jedne srijemske župe pod brojem 27., na strani 146. za godinu 1993. Možda njemu nije odgovarao »miris pravoslavnog tamjana«, a ni »blizina Karlovaca« što će možda zaključiti čitatelji, ako dospiju dočitati ovu priču o »čovjeku« do kraja?! Gospodin Sančanin je istoga dana, za njega sudbonosnog prosinca i potvrđen ili krizman, što znači i njegovo obećanje da će zrelo i ozbiljno svjedočiti svojim životom pripadnost Katoličkoj crkvi.
Sančanin je strpljivo dolazio pred taj sudbonosni dan na pripremu i pouku za inicijaciju (ucjepljenje) preko spomenutih sakramenata u članstvo najmnogoljudnije konfesionalne zajednice na zemaljskoj loptici i vjerojatno je spoznao ponešto iz onog što mu je bilo po njegovim pisanijama i prije jasno, uz ipak potrebno izvjesno korigiranje i nijansiranje suptilnijih prob-lema.
»OTKRIĆE« SANČANINA:: Za vjerovat je da je u pred katekumenskoj pouci spoznao da kult Bogorodice Marije nije zaživio u ovim krajevima nakon petrovaradinske bitke 1716. godine, već je on živ, kako u Katoličkoj, tako i u Pravoslavnoj crkvi od njihovih početaka, a isto tako živ u srpsko-pravoslavnoj i Katoličkoj crkvi u Hrvata kao kod malo kojih europskih naroda od vremena njihovog pokrštavanja do danas. Povijesnu činjenicu da su se »u bitkama protiv Turaka borili ne samo katolici, već i pravoslavni, i protestanti i drugi« nije trebalo dokazivati, jer ni jedan ozbiljan povjesničar, kao i površni poznavatelj bitke na Tekijama kod Petrovaradina, nije to nijekao. I u čemu je, stoga, bilo otkriće Sančanina? Sančaninova tvrdnja, da je Vatikan veliku pobjedu kršćana nad Turcima na dan Snježne Gospe 5. kolovoza 1716. godine pripisao zasluzi Bogorodice, što je kasnije rezultiralo time da je ovo mjesto postalo veliko svetište, a džamija na Tekijama ponovno pretvorena u crkvu s tri oltara, katoličkim, pravoslavnim i protestantskim, nije točna, izuzev točnog datuma povijesne bitke i istine da je džamija na Tekijama pretvorena u katoličku bogomolju, što je i prije džamije bila. Ako je Sančanin htio ozbiljno pisati o tekijskoj bici, onda je trebao odgovornije, istine radi, proučiti svakom turisti dostupne podatke o toj temi i lako bi uočio da su Eugen Savojski i kršćanska vojska pripisali pobjedu kršćana pomoći i zaštiti Bogorodice, a ne Vatikan!
Katoličke crkve do reforme s Drugim vatikanskim koncilom imale su uz glavni oltar i sporedne oltare, najmanje dva, a u većim crkvama i katedralama i desetak, te je Sančaninova tvrdnja o pravoslavnom i protestantskom oltaru u crkvi Gospe Snježne na Tekijama također neosnovana, s tim više što on govori o nečemu u čemu je totalan laik, neznalica. Dokaz za to je i njegovo saznanje o postojanju i protestantskog oltara na Tekijama u svetištu Bogorodice Marije. Najneinformiraniji intelektualac i poznavatelj povijesti kršćanstva zna da Luterovi protestanti Mariju, Isusovu majku, ne priznaju kao Theotokos – Bogorodicu, već samo kao njegovu fizičku roditeljku. I otkud bi baš na Tekijama kod Petrovaradina protestanti štovali Bogorodicu na nekom svom sporednom oltaru? No, oprostit se može i ovo neznanje Sančaninu, jer je to pisao prije krštenja, a vjeronauka nije bilo u školama u Titovoj Jugoslaviji, a ni u »Novoj demokratiji«. Koliko mi je poznato do danas nije uveden. Dobronamjeran bi čitatelj mogao izvući i pouku iz dosad već napisanog: inženjer neka se bavi svojim poslom, povjesničar i znanstvenik svojim, teolog svojim, novinar istinom u obliku pisane riječi, a političar politikom. Gospodin Sančanin pokušao je sve to raditi i još više, biti i voditelj popularne novosadske »Radio skale«. Vrlo ambiciozan i perspektivan momak.
MA LJUDI, JE LI TO MOGUĆE?: Isti »gospodin majstor« ne samo što je od velikog borca za pravoslavlje konvertirao u katolika, već je i od velikog branitelja srpskog naroda i Srbina evoluirao u Hrvata. »Ma ljudi, je li to moguće?« Da, moguće je! Toliko se kao predsjednik Nove demokratije – pokret za Sr. Karlovce, borio perom i riječju za poboljšanje općinske vlade kritizirajući je »da nije sposobna da preuzme svu političku i moralnu odgovornost za događaje koji predstoje« i da bi proširenjem ili osnivanjem nove vlade efikasnije bila pružena »konkretna pomoć pripadnicima srpskog naroda u ostvarivanju bitno narušenih nacionalnih, građanskih i drugih prava«. Isti »gospodin majstor« poziva sve Srbe »da snagom razuma u cijelosti shvati (mo) da zemljom bukte oružani sukobi i građanski rat u kome je naš narod (srpski) ponovo izložen genocidu«. Ističe i podsjeća da su »SAO Krajina, Slavonija, Baranja i Zapadni Srijem dijelovi (naše) srpske zemlje, gdje se ponavlja ustaška namjera iz prošlog rata, a to je prije svega naša sramota« i zbog svega toga da se zna: »Katolička crkva nema ni zakonskog, a još manje moralnog prava, da na branicima pravoslavlja i srpstva traži išta, barem dok ne okaje sve svoje genocidne grehove prema srpskom narodu, jer stiglo je vrijeme za vraćanje dugova«. Branislav Sančanin je »postao« Hrvatom i hrvatskim državljaninom nakon podnesene molbe i priloženog krsnog lista, a rješenjem Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Hrvatske, a domovnica s grbom Republike Hrvatske izdana 24. veljače 1994., čeka novo obraćenog katolika i novopečenog Hrvata, Branislava Sančanina, dok se njegov glas razliježe vojvođanskim eterom s novosadske Radio skale.
Tekst je objavljen u Glasu ravnice br. 41. svibnja 1994.
