Arhiv tekstova
Pionir naturalizma
Eugen Kumičić rodio se u Brseču, pokraj Mošćenice u Istri, 11. siječnja 1850. godine. Otac mu je bio pomorac. Gimnaziju je završio u Rijeci 1870., a potom je upisao medicinu u Pragu, koju je napustio nakon godinu dana i u Beču završio povijest i zemljopis. Na talijanskoj gimnaziji u Splitu predavao je hrvatski jezik, kao i u Zadru, gdje se počeo baviti književnim radom. Dvije godine proveo je u Parizu i šest mjeseci u Veneciji (1875. -1877.), pripremajući profesorski ispit iz francuskog i talijanskog jezika.
Vrativši se u domovinu 1878. godine pozvan je u odred koji je sudjelovao u okupaciji Bosne i Hercegovine. Od 1879., do 1883. godine predaje na zagrebačkoj realnoj gimnaziji. Prvenac, novelu »Slučaj« objavio je 1879. godine, a godine 1883., odrekao se službe, da bi se kao Starčevićev sljedbenik do kraja života posvetio književnosti i političkom radu. Zajedno s Matkom Laginjom i Erazmom Barčićem pokrenuo je u Kraljevici list »Primorac« (1873.), bio urednikom pravaških listova »Hrvatska vila« (1882. -1883.) i »Hrvatska« (1887. -1888.), u kojima je tiskao mnoge književne i političke članke. Pripadnost pravaškom pokretu bitno je obilježila njegov književni rad.
Važnija djela Eugena Kumičića su »Slučaj« (1879.), »Jelkin bosiljak« (1881.), »Olga i Lina« (1881.), »Neobični ljudi« (1882.), »Primorci« (1882.), »Začuđeni svatovi« (1883.), »Gospođa Sabina« (1883.), »Sirota« (1885.), »Pod puškom« (1886.), »Teodora« (1889.), »Otrovana srca« (1890.), »Obiteljska taja« (1891.), »Urota zrinjsko-frankopanska« (1892. -1893.), »Pobijeljeni grobovi« (1896.), »Petar Zrinjski« (1901.) i »Kraljica Lepa ili propast kraljeva hrvatske krvi« (1902).
Iako u hrvatskoj književnoj povijesti još uvijek nema suglasnosti o granicama stilske formacije realizma, u ovom ‘zlatnom dobu hrvatskog romana’ i osamdesetih i devedesetih godina devetnaestog stoljeća kada je u svom stvaralačkom zenitu i Kumičić, često se izdvaja godina 1881., godina Šenoine smrti kao kraj jednoga razdoblja te istodobno i kao početak drugoga, označen pojavljivanjem Kumičićeve »Olge i Line«. Godina Šenoine smrti označava »ponajprije generacijsku, a ne toliko stilsku i poetičku smjenu« piše književni teoretičar Krešimir Nemec, jer tada nastupa novi naraštaj pisaca rođenih pedesetih i šezdesetih godina, a čija je književna koncepcija baštinila od Šenoe više nego što je to ponekad sama htjela priznavati. Tom naraštaju iz vremena procvata hrvatskoga romana od 1881., do 1900., pripada, dakako i Eugen Kumičić, strastveni pravaš i nastavljač Šenoina modela, ne samo najčitaniji, nego i najplodniji hrvatski realist. »Glavni zagovornik realizma u hrvatskoj kritici Janko Ibler u svojim ‘Literarnim pismima’ iz 1881. godine, kao uzorni romaneskni model navodi upravo Kumičićev ‘Jelkin bosiljak’ (objavljen 1881.), jer je u njemu pisac ostvario tri bitna načela – uvjerljivost karaktera, tendencioznost i realističnost prikazivanja. Iste godine, također pod pseudonimom Jenio Sisolski, izlazi mu roman Olga i Lina«, piše među ostalim o djelu Kumičića književni teoretičar Ana Lederer.
Kao i brojni značajni hrvatski romani 19. stoljeća, Kumičićeva »Olga i Lina« izlazi ponajprije u nastavcima u sušačkoj »Slobodi« 1881. godine, iste godine i u knjizi, a objelodanjuje se potom i sve do naših dana. Po strukturi »Olga i Lina« je »trivijalni ljubavni roman, zanatski doduše ipak nešto korektnije izveden od, recimo Becićeve ‘Kletve nevjere’ ili Kovačićeve ‘Baruničine ljubavi’«, piše o ovom romanu Krešimir Nemec, dok je sam pisac o svome romanu zabilježio i sljedeće: »U tom romanu trsio sam se da pokažem, da otkrijem rane našega takozvanoga otmjenoga zagrebačkoga svijeta. Pisao sam oštro, bezobzirno, žestoko i iskreno, a nisam išao za finom pikanterijom, već za golom istinom, slijedeći u tom najveću modernu francusku školu«. Roman »Olga i Lina« književni povjesničari su kritički i analitički strogo ocijenili, a književni teoretičar Ivo Frangeš zaključuje kako je Kumičić »jedan od onih pisaca kojima značenje daleko premašuje estetsku vrijednost; upravo kao što i njegov članak ‘O romanu’ dobiva povijesnu važnost ne toliko po idejama koje je iznio, koliko po reagiranjima i posljedicama koje je izazvao«. Kumičićev roman »Olga i Lina« zahuktali je fabularni vlak s mnogobrojnim obratima i događanjima, ali nekonzistentne kompozicije. »U crno-bijeloj podjeli aktera ‘Olge i Line’ nema nijansi, karakteri su plošni, kompozicija i, uopće stilistika su nesavršeni, a i u fabuliranju Kumičić je sklon stereotipima romantičarske provenijencije uz dakako temeljni spomenuti model trivijalne literature«, piše Ana Lederer o ovome romanu.
U isto vrijeme kada je prikazivao zagrebačko građansko društvo i hrvatsko plemstvo, Kumičić je pisao i romane o Istri i hrvatskom primorju. I u njima je slikao aristokrate, trgovce i činovnike, varalice, trovače i silnike, ali je pored toga u tim romanima prikazivao i seljake, župnike, kapetane, mornare i ribare. Svrha ‘zagrebačkih’ i ‘istarskih’ Kumičićevih romana bila je ista: Kumičić je u njima htio biti socijalni kritičar i nacionalni borac. I ekonomskim i političkim nedaćama i u Hrvatskoj i u Istri po njegovu su mišljenju krivi predstavnici povlaštenih klasa, podrijetlom stranci. Unatoč svim zamjerkama, Kumičićev opus ima stožerno mjesto u oblikotvornom standardiziranju hrvatske proze, a njegove pripovjedačke vrline uvijek su mu osiguravale brojnu čitateljsku publiku.
