Arhiv tekstova

Korizma u Srijemu

Korizmeni dani teku. Iza nas su već Čisti, Pačisti, Bezimeni i Sridoposni tjedan, a teče evo i Gluha nedjelja. Još Cvitnica i Uskrs.
    Zamoljen da napišem riječ, dvije o korizmi u Srijemu, a stjeran u zeitnot, odlučio sam skinuti priču s vrpce od prije tri-četiri godine, koju sam radio s prognanim Srijemicama za prvi program Hrvatskoga radija. Pa što, uspomene su uspomene.
LIJEPE USPOMENE: Sve je počimalo s čistom srijedom, sjeća se baka Manda Mutavdžić iz Gibarca, koja je s obitelji preselila u Livanu kod Osijeka. »Mama bi oprala i obrisala sve veliko suđe i posula ga pepelom – šerpe, lonce i poklopce, i s tim se sudovima nismo koristili sljedećih 6 tjedana, do Uskrsa. A nije se ni kuhalo svaki dan, i nije se ni kuhalo kao obično. Za fruštuk bi išla ajpren-čorba, flekice na ritko, rizanci s mlijekom, bijela kava i tako. A ručak krumpir-paprikaš, krumpir na kiselo, postan grah srijedom, a grah s rizancima, subotom. Muški su teže radili pa su jače i jeli, po koji komad slanine i luka, a mi ženske obično bi postile utorkom i petkom, i čitav bi dan provele na kruhu i vodi. Ni nedjeljom se nije bog zna što kuhalo, juha od suhoga mesa i restani krumpir s mesom za glavno jelo. Pa što nam je falilo? Ništa!«
    »I po ruhu se poznalo da smo u korizmi« sjeća se Marica Bertić iz Morovića, koja je danas u Ivanovu kod Donjeg Miholjca. »I radna je odjeća bila tamna, crna ili tamno plava, smeđa ili tamno zelena. I svečano je ruho bilo crno ili tamno plavo, a bijeli se tek oplečak. Uvijek smo išli na križni put – svakoga petka, a nedjeljom na misu i na večernjicu. Pa i muški su oblačili tamna odijela, a ako je još zima, stave crnu šubaru, a ako već otopli, jer u korizmi počinje i proljeće, onda crni šešir. A radna je odjeća u muških bila svakakva, nije se baš strogo vodilo računa.«
    »Svi smo išli u crkvu, pa ona naša velika crkva Presvetog Trojstva u Kukujevcima bude puna, pa pjevamo muku i druge korizmene pjesme« sjeća se baka Slavica Grepo iz Kukujevaca, koja je sa sinom i snahom na Livani kod Osijeka. »Nije se onda išlo u šor, nije bilo ni igranki ni zabava, u šokačkim se selima diljem Srijema nisu pravili svatovi u korizmu. Svatovi su onda bili u jesen, kada grožđe dospije i novo vino i kada utihnu ratarski poslovi u polju, a u korizmi, nikada. Mladi su se okupljali subotom i nedjeljom na šoru, ispred kuće nekoga od rodbine ili prijateja, pucali kokice, pričali i šalili se, a u 8 sati svi kući. Nije badava ona narodna pjesma: Zvono zvoni na Zdravu Mariju, svaka cura u svoju avliju.«
I AŠIKOVALO SE: »Sjećam se, pucali smo kokice i igrali kokošje šetnje u Markićevom šljiviku« kaže Anica Mutavdžić, baka Mandina snaha. »Igrali smo Žabe-labe, od Pešte do Vidakovog i Glavnog šora. Djevojka, koja je imala momka, mogla je tada i ašikovati, jer kokošja je šetnja kao stvorena za ašikovanje. Na Vidakovom je šoru tijekom cijele korizme bilo vito, drvo na stupu s dva sjedala, po jednim na svakoj strani, pa su nas momci okretali. Na Jankovićevom je dudu bila cubanka i tu smo se okupljali vikendom i svecom. Bilo je zabave, iako je bila korizma.«
    »I mi smo u Bapskij redovito išli na križni put, na misu i na večernjicu« sjeća se Katica Marošičević, koja se udala u Gibarac, a ‘93. s obitelji preselila u Čepin kod Osijeka. »Ali kada se vraćamo s križnog puta ili s večernjice, bila je prilika da djevojka koja ima momka malo podivani. Oni koji su se gledali i koji su se voljeli, mogli su ašikovati i u korizmi.«
    I baka Anka Šajvan iz Sota, koja je danas s obitelji u Dopsinu kod Osijeka rado se sjeća toga vremena. »Kad smo bili mladi, okupimo se ispred crkve pa divanimo, a išli smo na svaku misu i petkom na križni put. Pa kad idemo kući, koja ima momka ta ide s momkom. Nije bilo igranki ni zabave korizmom u Sotu, ali nama to nije smetalo. Kad si mlad, sve ti je lijepo.«
»Bilo je to lijepo doba« sjeća se Dragica Bertić iz Morovića, koja je danas sa sinom u Bračevcima kod Đakova. »Okupimo se ispred crkve, a išli smo redovito na svaku misu i večernjicu i petkom na križni put. Kod nas je kalvarija odmah preko puta crkve, uz Studvu pa pjevamo muku i druge korizmene pjesme. Nedjeljom, poslije večernjice idemo na most, a u Moroviću smo imali dva mosta, preko Studve i preko Bosuta. Koja je imala momka, ta bude s momkom koja nije ta bude s drugama, pa nam igranke nisu nedostajale.«
    »Pucali smo kokice na šoru, jedni donesu rešeto, drugi kukuruzovine, a netko metlu da poklopimo rešeto pa onda čitavo veče pucamo i jedemo kokice, a koja je imala momka, on joj donese patrice od kokica« sjeća se Ruža Pozderović iz Gibarca, koja je danas u Boriku kod Slatine. »Naša je kuća bila na kraju sela i imali smo najveću cubanku na dudu, gdje su se okupljali mladi iz cijelog sela. Pa čim je nedjelja ili svetac, po čitav dan smo na cubanki. Pa bilo je tu i ašikovanja, Bože moj.«
    Sve u svemu poštivao se nekakav red. Nije bilo igranki i zabava, redovito se odlazilo na svete mise i križni put, pjevala se muka i druge korizmene pjesme, vodilo se računa o postu i nemrsu, vodilo se računa čak i što se odijevalo, a mladi su se okupljali oko kokica, cubanki, vita i drugih zanimacija, smišljajući pri tome razne huncutarije. Igralo se kokošje šetnje, žabe-labe, pravile se patrice od kokica, samo da bi sreli, koga se željelo sresti, da bi se divanilo, kako se u Šokadiji ranije govorilo za ašikovanje. I kapije su se krečile, ali o tome drugi put.