Arhiv tekstova
Četiri stoljeća hrvatske gramatike
Ilirski preporod je u svoje središte stavio kulturu, povijest, umjetnost, a naročito jezik. To je bila njihova prvotna djelatnost, ali u njoj je bio sakriven i nacionalno-politički program. Zbog jake centralističke vlasti Beča, jakog policijskog aparata i dobro organiziranog državnog činovništva, ilirci nisu smjeli otvoreno iznijeti svoj nacionalni program, što su inače činili svi ostali narodi. Beč je čuvao stečene pozicije i svim sredstvima je branio jedinstvo carevine. Svaki nacionalni i politički program naroda koji su se našli u sklopu carevine, bio je sumnjiv i opasan za razbijanje monarhije.
U toj situaciji su se našli i Hrvati, pa su svoj nacionalni program morali skrivati pod plaštem kulture i jezika. Tako je nastala Gajeva jezična reforma, koja, uz različite preinake i dopune, traje do danas. No, Hrvati su se daleko ranije počeli baviti normiranjem svoga jezika. Tako je prvu gramatiku napisao Bartol Kašić još 1604. godine.
OTAC HRVATSKOG JEZIKOSLOV-LJA: Bartol Kašić je rođen 1575. godine na otoku Pagu, a umro je 1650. godine u Rimu. On se nije bavio samo gramatikom, nego svim vidovima hrvatskog jezika. Stoga ga zovu ocem hrvatskog jezikoslovlja. Bio je isusovac. Pripadao je crkvenom redu, koji se prvotno bavio misionarskim radom među poganima i nekršćanima, pa su stoga punu pažnju posvećivali izučavanju jezika naroda među kojima će misionarski djelovati.
Kolika je bila briga misionara isusovaca za jezike vidi se iz primjera isusovca Lorenza Hervasa. On je pisao višejezični rječnik u kojeg je uključio 155 jezika. Isti je radi usporedbe zapisao Očenaš na 326 jezika. Isusovci su zarana pokazivali posebnu skrb za slavenski svijet, pa i za njihove jezike. Kada je 1556. godine u Pragu otvoren isusovački kolegij u njemu se našao Balthasar Hostovinus (1534.-1600.) po narodnosti Čeh. U tom kolegiju se govorilo njemački, pa Hostevinus piše svom poglavaru: »… in Bohemia bohemizent nostri«, što znači da isusovci u Češkoj moraju govoriti češki. Taliajanski isusovac Antonio Possevino (1533.-1611.) kao papin poslanik putuje u Rusiju i piše o jezikoslovnoj problematici u Rusiji. Zbog toga je sa sobom poveo »un prete schiavone«, tj. svećenika Hrvata. Taj hrvatski svećenik bio je Stjepan Drenoczy (1500. -1586.). Za njega Possevino veli da je »vrlo lako naučio ruski, dok Rusima ne bi tako lako bilo naučiti hrvatski.« Iz toga zaključuje da je hrvatski jezik stariji, i da su se od njega razvili poljski, rutenski i mnogi drugijezici. Possevino je imao problem i s bulom pape Eugenija IV. koja je napisana rutenski. Njegova je pratnja ustanovila da to nije moskovski, nego mješavina bosanskog i hrvatskog jezika. On je ponio Rusima i nekakav katekizam, koji je Rusima bio nerazumljiv s obzirom na jezik.
ZNANSTVENO FORMIRANJE JEZIKA: Za ambasadora u Moskvi preporuča osobu koja zna hrvatski ili češki. Briga Družbe Isusove za slavenski svijet godine 159. dobiva prvu instituciju – osniva se Akademija ilirskog tj, hrvatskog jezika. Njen cilj je: osigurati nastavnika i organizirati nastavu za sposobne i vrijedne studente, i Hrvate i strance. Prvi nastavnik hrvatskog jezika bio je Bartol Kašić. On je već imao svoj Libretto di frasi, kojega je napisao još 1595. godine. To je bio skroman hrvatski frazeologijski rječnik. Poslužio se Vrančićem, da bi sastavio svoj hrvatsko-talijanski rječnik. U Rimu je 1604. tiskao svoju hrvatsku gramatiku pod naslovom Institutiones liguae illyricae. Gramatika i riječnik su bili dovoljni za početak izučavanja hrvatskog jezika na rimskoj Akademiji. Kašić je napisao svega oko 30 djela, a među njima i Ritual i Evangelistar, koji su tiskani i kroz stoljeća korišteni. Preveo je i cijelo sveto pismo, ali ga nije tiskao zbog protivljenja »našijenaca«, koji su imali prigovore na izbor dijalekta i varijante jezika kojima je Kašić pisao. To je bio početak znanstvenog normiranja hrvatskog jezika.
Kašić je bio s otoka Paga. Tamo se govorila čakavska ikavica. On je za hrvatsku jezičnu normu prihvatio štokavsku ikavicu. Od više dijalekata i inačica hrvatskog jezika morao je napraviti izbor. Hrvatske knjige trebaju se pisati, prvo, tako da se zadovolje svi hrvatski krajevi (Slavonija, Podunavlje, Dalmacija, Hrvatska, Istra i Bosna), drugo, jezik na koji su prevedene liturgijske knjige treba biti što više univerzalan, što prošireniji, treće, taj jezik neka bude »bosanski«. Uzeo je, dakle, za normu hrvatskog jezika štokavsku ikavicu. U situaciji da moraju birati dijalekat i varijantu hrvatskog jezika, naći će se, mnogo kasnije, Ljudevit Gaj i Ilirci. Gaj, i svi oko njega bili si kajkavci. I oni su morali tražiti najrašireniju varijantu hrvatskog jezika i konačno su se odlučili za štokavsku ijekavicu, koja je i danas norma za hrvatski standarni jezik. Slično su radili i svi ostali narodi. Morali su birati između više varijanti, da bi stvorili jedan zajednički jezik za isti narod.
Gajevu reformu hrvatskog jezika prihvatili su i naši preporoditelji. Ivan Antunović piše Iliji Okrugiću da prihvaća nove norme hrvatskog jezika, premda se sa svim ne slaže. Više puta se tuži da ne zna pravopis i ortografiju i da sada, pod stare dane, mora učiti. Antunović je poštivao autoritet i znanje hrvatskih prvaka po pitanju standarda hrvatskog jezika. Ta pravila su prihvatili i braća Ilija i Pajo Kujundžić. Prihvatio je ista pravila Rajić u svom epu Slava, pa i biskup Budanović. To je znak da su bili svjesni pripadnici hrvatskog naroda, pa su stoga prihvaćali i njegove jezičke standarde. Kod njih se, doduše, osjeća stanovita kolebljivost i mješavina pri pisanju jer to nisu učili u redovnom školovanju, ali nisu dovodili u pitanje ispravnost te norme za sebe i za svoj bunjevačko-šokački puk.
