Arhiv tekstova
Novi Slankamen poslije ‘Hrvatske oluje
U 1994. godini i do 5. kolovoza 1995. bilo je u Novom Slankamenu mirnije i podnošljivije nego prethodne tri godine. A onda su nastupili teški dani i događaji koje je teško opisati. Petog kolovoza, na dan Snježne Gospe, Slankamenci su po svom starom običaju hodočastili na Tekije kod Petrovaradina. Bilo ih je oko dvije stotine.
Odmah po dolasku na Tekije, oko šest sati ujutro, slankamenska hodočasnička procesija bila je napadana i provocirana. Nastavljeno je i pod misom.
Grupa od sedam razularenih i pripitih ljudi prijetila je i dobacivala kojekakve prostote. Kada je jedan iz grupe izvadio bombu, poigravajući se njome i zaprijetio da će je baciti u procesiju formiranu za polazak do župne crkve svetog Roka u Petrovaradinu na pobožnost križnog puta do Kalvarije, srijemski vikar msgr. Stjepan Miler pozvao je policiju koja je pristigla ubrzo i prepoznavši jednog od svojih pretpostavljenih među njima, zadržali su se na distanci, na što su se ‘hrabri Srbi’ iz sedmeročlane grupe sa svojom gajbom piva i bombom povukli.
ULTIMATUM ZA ISELJENJE: U noći između petog i šestog kolovoza 1995. bilo je napada na župni stan i telefonskih prijetnji. Naslućivalo se da će uslijediti teški dani. Situacija se sve više zaoštravala. Dolaskom u selo prvih ‘krajiških Srba’ bivalo je sve teže. Crkva i župni stan po starom receptu bili su prvi na udaru. Počelo je telefoniranjem, zatim su uslijedile užasne prijetnje. Zbog nastale situacije župnik je odlučio da se na dan-dva skloni u Zemun. U župnom stanu ostala je njegova majka, da bi sačuvala župni stan, a i pratila stanje u selu. Župnik je mislio, a i ona sama se nadala, da nju, kao staricu, neće dirati i da neće biti izložena maltretiranju. U četvrtak 19. kolovoza 1995. u slankamensko župno dvorište, a potom u župni ured nasilno su provalili petero razularenih i naoružanih ljudi tražeći »popa da ga ubiju«. Pošto ga nisu našli u stanu, počeli su majci prijetiti, a potom je i maltretirati. Kada su se uvjerili, da se ‘pop’ ne krije u kući, prenijeli su njegovoj majci ultimatum: »Pop mora iseliti Hrvate iz Slankamena i pridošle Srbe iz Hrvatske smjestiti u njihove kuće, a ako to ne učini bit će ubijen«. Župnikova majka je procijenila, da će je bar za neko vrijeme pustiti na miru, ako kaže, da će se njezin sin uskoro vratiti kući. Rekla im je da navečer u sedam sati ima misu i da će se do tada vratiti kući. Kada su, povjerovavši, utvrdili da je za navečer zakazana misa, ostavili su staricu, povukavši se iz župnog stana.
Ostavši sama majka je, misleći na svoga sina jedinca, pojurila do telefona da mu dojavi da ni za živu glavu ne dolazi u selo, jer ga pred crkvom čekaju da ga ubiju. Poteškoće su bile i s telefonom, jer su se veze jako teško mogle uspostaviti. Ipak je nakon dosta muke uspjela dobiti župnika u Petrovaradinu, koji je potom pronašao njenog sina kod drugog kolege, te su zajedno donijeli odluku što činiti. Toga dana župnikova majka je više puta napadana. Potom je došao jedan ‘krajiški Srbin’ da je obavijesti da će se on sa svojom obitelji useliti u župni stan. Nazvala je policiju. Na telefonski poziv došla su dvojica policajaca. Majka se požalila policiji da joj hoće ubiti sina i da nju istjeruju iz kuće. Dobila je odgovor: »Mi smo ovdje da se ne dogodi tragedija, a ti se ljudi moraju negdje smjestiti«. Rekla im je: »Ali mi nismo ništa krivi«. Dobila je odgovor: »Ni oni nisu ništa krivi«. Tada je shvatila da ne može očekivati zaštitu ni od koga i da prije večeri mora napustiti kuću. Dobila je ultimatum da se mora iseliti. Petorka koja ju je maltretirala uporno je očekivala dolazak na misu ‘popa’, a ona je znala da njen sin neće doći na misu večeras.
ODLAZAK IZ ŽUPNOG STANA: Bilo je neuputno i riskantno da netko od svećenika dođe po nju u Novi Slankamen. Poručila je stoga da nitko od svećenika ne dolazi u selo i da se zbog nje ne izlažu opasnosti. Spakirala je u jednu putnu torbu najvažnije dokumente, župske žigove i nešto novaca, te neprimjetno preko dvorišne ograde, sporednim ulicama došla do Starog Slankamena, a odatle kroz Novi Slankamen autobusom dospjela do Inđije. Smjestila se potom u Zemunu sa sinom i župnicima iz Novih Banovaca i Golubinaca. Zemunski franjevci su ih primili otvorena srca i duše. U zemunskom samostanu u Strossmayerovoj 6 čulo se nakon nekoliko dana da je policija počela ‘djelovati’. Novi ‘stanovnici’ franjevačkog samostana u Zemunu bili su tom viješću ohrabreni. Vijest o boljem došla je iz Golubinaca, dok je u ostalim selima ostalo nepromijenjeno teško stanje. Slankamenski župnik Eduard Španović otišao je 12. kolovoza 1995. godine u policijsku stanicu u Inđiji, gdje su ga primili načelnik i komandir policije. Obećali su mu pomoć i zaštitu i za njega i za njegovu župu. U međuvremenu, oglasile su se i Republička i Savezna vlada povodom ovih nemilih događaja, a prije njih i neki inozemni i domaći mediji. Među prvima reagirao je i Ured Republike Hrvatske u Beogradu, iz Čakorske 1a, koji se smjestio tek pet stotinjak metara nedaleko od ‘kuće cvijeća’, odnosno mauzoleja Josipa Broza Tita na Dedinju. U skladu s oglašavanjem Republičke i Savezne vlade mladi slankamenski župnik dobio je i obećanje o zaštiti od nadležnih policijskih vlasti u Inđiji.
