Arhiv tekstova
Čelnik zagrebačke filološke škole
Adolfo Veber, koji se uglavnom potpisivao i pohrvaćenim prezimenom Tkalčević, rođen je u Bakru 15. svibnja 1825. godine, od majke Bakarke i oca Josipa Webera, doseljenika iz Moravske. Pučku školu završio je u rodnom gradu, a gimnaziju (talijansko-latinsku) u Rijeci. Potom je u sjemeništu u Zagrebu, a bogosloviju završava u Pešti (1842. -1846.). Po povratku iz Pešte bio je neko vrijeme kapelan u Dubovcu kod Karlovca, i to po kazni, jer je u međuvremenu objavio dva napisa u kojima se zauzimao za reforme u Crkvi i izjasnio se protiv celibata, zbog čega su ga u kaptolskim krugovima jedno vrijeme nazivali ateistom.
Godine 1849. ipak postaje suplent na zagrebačkoj gimnaziji, a 1851. odlazi u Beč, gdje za samo godinu dana polaže učiteljski ispit iz hrvatskoga jezika i latinske filologije, te je već sljedeće godine postavljen za prvog profesora na zagrebačkoj gimnaziji, na kojoj će od 1860. do 1867. biti i ravnatelj. Za svoga boravka na gimnaziji Veber je bio odlučan protivnik germanizacije. Zbog toga je dobio čak i dekret o premještaju, ali se u međuvremenu promijenila vlada. Ipak ga je uskoro definitivno maknuo s gimnazije ban Levin Rauch, i to u vladin ured za bogoštovlje i nastavu. Godine 1870. postaje kanonikom zagrebačke prvostolne crkve. Bavio se veber i politikom, i to aktivno kao član Narodne stranke. Od 1861. do 1867. bio je i saborski zastupnik.
Adolfo Veber Tkalčević neosporno je jedno od prvih imena hrvatskog 19. stoljeća. O širini njegovih interesa na svoj način svjedoči podatak da mu sabrana djela sadrže devet svezaka s više od 40000 stranica. Vrlo je zanimljivo napomenuti da su ta djela danas prava bibliofilska rijetkost, jer su objavljena u vlastitoj nakladi između 1885. i 1890. i u samo dvadeset (!) primjeraka namijenjenih isključivo knjižnicama. Najveću pozornost zaslužuje bez sumnje Veberova jezikoslovna djelatnost. On je, između ostaloga, i autor četiriju gramatika, od kojih je posebno važna njegova »Skladnja ilirskoga jezika« (Beč, 1859.), jer je to prva u pravom smislu riječi cjelovita hrvatska sintaksa. Veber je objavio i tri gramatička udžbenika: »Latinska slovnica za male gimnazije« (Beč, 1853.), »Slovnica hrvatska za 4. razred pučke učione« (Beč, 1860.), te »Slovnica hervatska za srednja učilišta« (Zagreb, 1871.).
Veber se među prvima u Hrvata pozabavio problematikom teorije stiha. Ustvrdio je, između ostaloga, da za valjan stih nije dovoljno ispuniti broj slogova, nego da stih mora imati i specifičan ritam, koji se po njegovom sudu zasniva na kvantiteti i naglasku, na svojevrsnoj kombinaciji štokavskog i čakavskog naglaska. Osim u oblasti jezikoslovlja i ‘stihoslovlja’ Veber je bio izuzeto plodan i u oblasti pisanja putopisa i pripovijesti. Kad je riječ o putopisima, treba reći da je Veber najplodniji hrvatski putopisac 19. stoljeća, te jedan od prvih hrvatskih književnika koji su svoje putopise objavljivali u zasebnim knjigama. Objavio je u zasebnim knjigama tri oveća putopisa: »Put na Plitvice« (1860.), » Listovi o Italiji« (1861.), i »Put u Carigrad« (1886.) te još četiri kraća teksta putopisne naravi »Kratak opis duga puta«, »Bakar«, »Varaždinske toplice« i »Samobor«.
Veber je napisao ukupno sedam pripovijesti: »Zagrebkinja«, »Avelina Bakranina ljuvezne sgode i nesgode«, »Nadala Bakarka«, »Paskva«, »Dobrotvor djački«, i »Božićno zvonce«, od kojih je sedma »Početak bezimene novele« ostala nedovršena. U jednima od njih opisan je život suvremenog zagrebačkog građanskog društva, a druge se tiču Veberova rodnog mjesta Bakra. »Pripovijesti iz bakarskog života znatno su uspjelije i zbog toga što je Bakar prikazan puno plastičnije i stvarnije nego Zagreb (s kojim se Veber nikada nije uspio posve sroditi, iako je u njemu proveo gotovo pola stoljeća), i zbog toga što su likovi u njima, posebice likovi bakarskih žena, prikazani uvjerljivije i stvarnije od likova u zagrebačkim pripovijestima, i zbog toga što je u bakarskim pripovijestima puno manje tendencioznosti i šabloniziranja«, piše među ostalim o Veberovoj prozi književni teoretičar Ivo Pranjković. Zaključno bi se moglo reći da Adolfo Veber Tkalčević i kao znanstvenik, i kao putopisac, i pripovjedač ima vrlo ugledno mjesto među hrvatskim znanstvenicima i književnicima 19. stoljeća. To se mora reći zbog njegova neospornog jezikoslovnog talenta koji je posebice došao do izražaja u prinosima općoj i primijenjenoj standardologiji, te sintaktičkome opisu hrvatskoga jezika, kao i zbog istančana osjećaja za hrvatski jezik. Za povijest hrvatskoga standardnog jezika osobitu važnost imaju Veberove polemike. U polemici s Franom Kurelcem bila je zapravo riječ o sukobu između riječke i zagrebačke filološke škole. Veber raspravom »Brus jezika« pokazuje kako je Kurelčev preko svake mjere arhaizirani jezik više staroslavenski nego hrvatski, dok je druga polemika, koju je započeo Vatroslav Jagić, koji raspravom lingvistički utemeljeno ustaje protiv pisanja tzv. mukloga é i protiv rogatog e (e), kao i protiv nastavka - ah u genitivu množine i pisanja tj umjesto ć, bila prvi nagovještaj kasnijeg sloma zagrebačke škole. Unatoč tragičnosti sudbine cijele zagrebačke filološke škole, Veber je kao čelnik te škole bio dosljedan borac za hrvatsku jezičnu i nacionalnu samosvojnost.
