Arhiv tekstova
07.03.2003
Srijemskim Hrvatima prijetila je i policija
Podizanje optužnice protiv Vojislava Šešelja, kojom se lider radikala između ostalog tereti i za zločine poči-njene prema Hrvatima u Srijemu, izazvalo je različita reagiranja. Pojedinci poput Brane Crnčevića i nekih medija odmah su relativizirali i dovodili u pitanje optužnicu, ali i iznijete fakte, a predsjednik SRJ i lider DSS Vojislav Koštunica je za »Blic« izjavio kako proces protiv Šešelja »ima mnoge elemente montiranog procesa protiv jedne države i jednog naro-da«. Jedini političar srbijanske scene koji puno desetljeće zagovara kažnjavanje vinovnika tragičnih događaja, Nenad Čanak, za »Somborske novine« je ponovio kako ne smije ostati nekažnjen progon nepoželjnih nacija iz Vojvodine. »Ja bih više volio da svjedočim u Novom Sadu ili čak Beogradu. Ali pošto se naše sudstvo time ne bavi, ići ću bilo gdje da svjedočim o tome, ako postoje bilo kakve šanse da počinioci budu kažnjeni« - dodao je predsjednik Skupštine AP Vojvodina.
Ovaj slučaj i dalje izaziva veliku pozornost, o čemu svjedoče i rezultati istraživanja agencije »Medium«. Prema njihovim podacima, prvi je dan haaškog suđenja Vojislavu Šešelju pratilo oko 485.000 žitelja Srbije.
U želji da se bolje osvijetle dešavanja nakon kojih je desetkovana hrvatska po-pulacija Srijema, objavljujemo pismo nekadašnjeg stanovnika Novog Slankamena koji danas živi u Hrvatskoj.
»Nakon prvih izbora, na kojima je sudjelovao i DSHV, nama Hrvatima je stalno govoreno preko medija, pa i od pojedinih čelnika općine Inđija, kako imamo sva prava kao i Srbi u Srbiji, pa smo krenuli ispitati kakva prava zaista imamo. Dogovoreno je da se, kao i svake godine unazad od II. svjetskog rata, na našem ‘Hrvatskom domu’ u selu postave jugoslavenska i hrvatska zastava, s tim što je hrvatska zastava umjesto zvijezde imala crveno-bijela polja ili šahovnicu. Ubrzo su dva policajca uzela ljestve i popeli se, te otpilili zastavu.
U međuvremenu su se počeli skupljati ljudi i tražiti pravo da se na ‘Hrvatski dom’ vrati hrvatska zastava i da stoji zajedno s jugoslavenskom, kao i svih prethodnih godina. Došao je predsjednik općine Inđija i potvrdio da imamo pravo na zastavu, te da će na svim prilazima selu biti postavljene ophodnje koje će štititi selo.
Kada su se gradonačelnik i načelnik policije povukli, pojavio se novi problem o kojem nismo ni sanjali. Prišao nam je jedan policijski dužnosnik i rekao da u roku od dva sata moramo skinuti zastavu s Doma ili će on i njegovi ljudi zapaliti 10 kuća najuglednijih građana Novog Slankamena, te je nabrojao vlasnike čije će kuće biti spaljene. To je bilo oko 2.30 noću. Sve su to čuli i pripadnici milicije, a jedan od njih je bio šef policijske stanice u Inđiji, što sam i rekao Beli Tonkoviću. Predsjednik DSHV-a mu je prišao i pitao hoće li milicija zaštititi selo od napada šešeljevaca. Dobio je odgovor da će oni napraviti zapisnik kada se sve završi, te da se u obračun šešeljevaca nad nama neće miješati, jer nemaju te ovlasti.
Cijeli događaj je neistinito prezentiran na radio stanicama koje su emitirale želje s ratišta iz Hrvatske, odakle su sve ‘ujake’ iz Slankamena pozdravljali i poručivali da ne čekamo njihov povratak, jer će nas sve pobiti. To je bio signal da se svi - ili bar većina - moraju protjerati, što je i učinjeno kada su se pojavili nepoznati ljudi i obasuli selo i počeli prijetiti. Tko ne bude otišao, prijetili su da će ga ubiti. Meni je osobno došla jedna domaća Srpkinja i rekla da se sklonim, jer ću biti ubijen kao primjer ostalima. Tih dana nije bilo pametno spavati u selu, pa sam i ja, kao i mnogi drugi, spavao na raznim mjestima, u autu na autocesti Beograd – Novi Sad i na novosadskoj veletržnici. Moj otac i mati spavali su u kukuruzištu, jer u kući nije bilo sigurno. Telefonom su nas stalno zvali i pitali što se ne selimo. Nismo se javljali na telefon, jer smo znali što će nam biti rečeno. Ukupno šest mjeseci nisam smio ići niti na posao, tako da sam ostao bez posla. Pojedinci su znali doći pred kapiju i pjevati četničke pjesme.
No, nisu samo oni prijetili nego i policija. Nisam mogao izaći po danu ni po cigarete, a da me milicija ne maltretira, premeće po autu i prijeti da se moramo iseliti. Prvi put kad mi je napravljena premetačina, sjedio sam u slastičarnici i došla su dva milicajca koji su mi rekli da odmah izađem van, što sam ja i učinio, a oni su mi pretresli auto i tada me je jedan od njih pitao, nakon što je našao dječje cipelice u autu, volim li svoju djecu. Rekao sam da ih volim, a on mi je odgovorio što onda čekam, što se ne selim, želim li da mi djeca rastu bez oca?
Jednom sam sjedio kod pokojne Janje Bešenski kad su došla dva čovjeka. Jedan je bio u uniformi, bio je to zapovjednik nekog srpskog sela u Hrvatskoj, a drugi je bio u civilu. Rekli su mi ovako: »Mi se sada idemo useliti kod tvog djeda u kuću, a ti probaj doći na most, odmah ćemo te ubiti«.
Odgovorio sam da me mogu ubiti, ali da dobro razmisle, s obzirom da mi je otac u Hrvatskoj. Nešto prije ovog događaja kod djeda su upali preko noći i odnijeli sve što se moglo odnijeti. Djed je to otišao prijaviti policiji, no dva policajca koja su došla pitala su ga što čeka, što se ne seli, hoće li da mu netko digne kuću u zrak, pa da nema što mijenjati.
To je samo dio onoga što sam ja proživljavao. Ima još toga što ne bi stalo na pet papira, ali, evo, neka se zna makar dio prave istine«.
Identitet čitatelja koji nam je uputio ovo pismo, na njegov zahtjev ne objavljujemo.
N. Perušić
