Arhiv tekstova
Di si da si, idi u Kusadasi
Svima koji me poznaju moja odluka da prošle godine na ljetovanje odem u Tursku bila je najblaže rečeno šokantna (moram priznati i meni), ali kako je cijena ljetovanja bila »prava sitnica« smatrao sam da će mi to pomoći da se osjećam manje neprijatno tih 12 dana. Kakva pogreška! Umjesto toga doživio sam jedno od najljepših ljetovanja do sada.
Sam polazak nije baš bio obećavajući, pošto je tog 24. rujna u Beogradu padala kiša i umjesto papuča i kratkih hlača, bili smo obučeni kao da idemo na Himalaje, a ne na ljetovanje. Putovanje, koje je trajalo 24 sata, prošlo je neuobičajeno brzo i lako, što se može zahvaliti dobrom društvu u autobusu. Jedina stvar vrijedna spomena bio je obrok, ako se to tako može nazvati, u bugarskom restoranu »Europa«. Kao specijalitet kuće mogu preporučiti ražnjiće od pilećeg mesa obogaćene sprženim žoharima (reakciju djevojke koja je dobila tu porciju ne vjerujem da je potrebno opisivati)!
ČARI LJETOVANJA: Kad smo napokon stigli na odredište, prvo što smo zamijetili bila je visoka kvaliteta hotela (»Sözer«) u kojem smo bili smješteni. Za novac koji smo izdvojili nisam očekivao ovako nešto. Nema što, Turci su se svojski potrudili da privuku turiste. Jedino što nam je zasmetalo bilo je upozorenje da voda u hotelu nije za piće i opomena da se u sobe ne smiju unositi hrana i piće! Ono prvo smo rješavali kupovinom vode u obližnjem supermarketu a na ono drugo poslije prvog dana nismo obraćali pozor, a moram priznati da je i osoblje ponekad izgledalo nezainteresirano intervenirati glede toga.
I jedno upozorenje za sve kojima jelo bez mesa ne zadovoljava potrebe: morate se priviknuti na obroke koji su puni voća, povrća, sireva i marmelade, jer mesa ima samo u željama.
Ljubazno osoblje našeg hotela preporučilo nam je da izbjegavamo gradsku plažu udaljenu svega 50-ak metara, zbog (ne)higijenskih uvjeta koji tamo vladaju a zahvaljujući cijevima gradske kanalizacije, i na glavnom putu koji vodi kroz Kusadasi. Za prijevoz do plaža, kojih je osim spomenute bilo još sedam, Turci imaju vrlo suvremen i rafiniran sustav. Pravog naziva tih vozila se ne sjećam ali mi smo ih zvali »Drndoši«, zbog komfora koji su nudili. To su mali transporteri predviđeni za desetak osoba, ali se naravno ugura i dva puta više turista, za 1.500.000 lira (oko jednog eura).
Izbor plaža u Kusadasiju vrlo je bogat, od kamenite, šljunkovite pa do pješčane plaže, dakle za svakoga po nešto. Ja sam se nakon razgledanja većine odlučio za »Ladeis beach«, ne samo zbog naziva. To je ogromna pješčana plaža s gomilom ležaljki čije je iznajmljivanje za jedan dan stajalo 2.500.000 lira.
More je začuđujuće čisto s obzirom da je Kusadasi i luka za prekooceanske brodove koje smo vrlo brzo zamrzili. Dolazak takvog plovila pratio je značajan skok cijena na lokalnim tržnicama pošto su turisti s tih grdosija bili pretežito podebelih novčarki. U tim situacijama bolje je bilo izbjegavati kupovinu ukoliko je moguće. Inače, kod kupovine u Turskoj najznačajnije je znati da cijena koju prodavatelj kaže nije ni približna onoj za koju je spreman prodati svoju robu, dakle cjenkanje je ovdje obvezno i dojam je da ono za Turke predstavlja nacionalni sport. Ponuda robe je nevjerojatno velika, ali ipak kao favorite izdvajamo izuzetno jeftinu kožnu galanteriju i zlato. Većina putnika iz našeg autobusa na povratku je u svom prtljagu imala bar jednu kožnu jaknu!
TITANIC UŽIVO: I tako, dan za danom, od kojih je samo jedan bio malo hladniji (25 stupnjeva Celzija) i kišovit, sve smo više mijenjali svoje nazore prema Turskoj da bi na kraju donijeli odluku kako bi i sljedeće ljetovanje valjalo ovdje provesti. Ali sve ovo moramo reći sa zadrškom pošto se kultura koju su Turci prikazali svodi samo na onaj dio zemlje koji se bavi turizmom. Ako odete malo u unutrašnjost bit ćete naprasno vraćeni u realnost.
S priličnom tugom smo se nakon 12 dana provedenih na suncu morali zaputiti kući, a da bi nam povratak ostao u uspomeni potrudili su se turski moreplovci.
Vožnje trajektom na povratku doma dugo ćemo se sjećati, ali ne po lijepome. Iako je bilo prilično hladno i padala je kiša, izašli smo na terasu ne bismo li uhvatili malo svježeg zraka. Uživajući u krajoliku zamijetili smo da i dalje plovimo nesmanjenom brzinom iako smo se poprilično približili obali. Posada se uspaničeno rastrčala po brodu. Nedugo zatim trajekt je počeo, ne smanjujući brzinu, zaokretati pri čemu se prilično nagnuo na bok. Odmah nam je bilo jasno da je došlo vrijeme da se postane »jače« uspaničen. To mišljenje podijelili su i ostali »supatnici«, a naročito jedna manja grupa koja je ostala u autobusu za vrijeme plovidbe. Oni su ovom nezgodom uspjeli upotpuniti užitak gledanja kino-hita »Titanic«, koji se prikazivao na videu u autobusu, doživjevši pravi multimedijalni praznik za sva čula! No, za razliku od »Titanica«, mi smo ostali na površini i sretni se iskrcali na europsko tlo.
