Arhiv tekstova
07.03.2003
Demokracija s muškim likom
Činjenica da se na čelu Srbije, i njenog parlamenta istodobno, nalazi predsjednik ženskoga spola ne znači da se ovdje nešto u toj domeni doista počelo mijenjati, bar ne kada je riječ o uvijek intrigantnoj a kronično nepromjenljivoj temi ženskog političkog angažmana. Brojke, iskustvo i na žalost duga tradicija govore da su iz političkog života ove zemlje - mada je to i opći sindrom, što dakako nimalo ne olakšava situaciju - žene gotovo prognane, te da je to za njih zabranjeni teritorij. Cjelokupnu ovdašnju priču o odnosu prema ženi u politici rječito ilustrira i nedavni »slučaj paparazzo« s predsjedničinim nogama, kojima se bavio dobar dio populacije (oba spola) više nego njezinim kvalitetama i referencama za funkciju koja joj se »desila« - stjecajem okolnosti, a ne voljom nosilaca političke moći.
Balkanska macho kultura se pita što će uopće ljepši spol na tako ozbiljnom i surovom mjestu kakvo je politika, i opire ideji da je žena i te kako zainteresirana za ono što se događa u javnome životu. Taj stav je nedvosmisleno ispoljen kroz pri-lično žilav muški otpor ženskom nastoja-nju da se izbori za mogućnost sudjelovanja u odlučivanju o zajedničkoj sudbini. Rezultat toga otpora je 10,8 posto žena u republičkom parlamentu, 6,67 posto u parlamentu Vojvodine, 11 posto u parlamentu Subotice; ravno dvije žene na funkciji gradonačelnika i cijeloj Republici, ukupno četiri u nedavno formiranom Hrvatskom nacionalnom vijeću... Može se nabrajati još, ali razlike u brojkama su gotovo zanemarljive.
KORAK UNAZAD: Zanimljivo je, međutim, da se sa takvim odnosom snaga susrećemo u i susjedstvu. Situacija je tamo doduše nešto bolja, ali točno toliko da više donosi utjehu pesimistima, nego što podstiče optimizam. Hrvatska u svom Saboru ima 21 posto zastupnika nježnijeg spola, makedonsko Sobranje 13, sloven-ski Državni zbor 12,5, dok je Bosna i Hecegovina izabrala 30 posto žena da je zastupaju u parlamentu - ali na izborima pod budnim okom Europe! Za ovim broj-kama, začudo, ne zaostaju ni neke razvijenije demokratske zemlje. Zaključak koji se ne može izbjeći - žene su se svojim feminističkim angažmanom izborile za mnoge životne prostore, ali je najvažniji muški bastion, polje vlasti i moći, ostao i dalje neosvojen. Očito je i zbog čega, a o čemu svjedoče podaci koji se nalaze u abecedi feminističke literature - jedan posto ukupnog vlasništva na Zemlji, dvije trećine oba-vljenog ali slabije plaćenog rada i dva posto izvršne vlasti. Riječ je, dakako, o ženama i njihovom sudjelovanju u raspodjeli rada i bogatstva na planeti.
»Žene su u Jugoslaviji prije desetak godina imale bolji društveni položaj nego žene u mnogim razvijenim zemljama. Danas su one po mnogo čemu u znatno goroj poziciji, komentira pokrajinska tajnica za rad, zapošljavanje i ravnopravnost spolova Jelica Rajačić-Čapaković.
U bivšem, socijalističkom parlamentu bilo je 30 posto žena; u sadašnjim parlamentima, formiranim nakon 5. listopada, taj procent je daleko manji, iako su upravo mnogobrojne ženske nevladine organizacije odigrale bitnu ulogu u smjenjivanju bivšega režima. A čini se da bi njihovo su-djelovanje u parlamentima bilo i manje, da se nije izvršio snažan pritisak na tadašnji DOS da poveća taj procent...« Opći muški stav o njihovom prirodnom pravu na vlast zanimljivo oslikava slučaj sa izborom ministra/ministrice za ženska pitanja, što ga je Vojvodina uvela nakon promjena. Naime, na čelo toga ministarstva namjeravao se staviti nitko drugo do muškarac, sasvim ozbiljno dokazujući da tu nema ničeg čudnog... Tijekom proteklog desetljeća jednostavno se desio proces kojeg sociolozi opisuju kao retradicionalizacija društva, a koji je ponovno aktualizirao postulate »muške glave« i »kratke ženske pameti«. »Upravo su žene bile te koje su ovih godina Miloševićeve vladavine posebno stradale, i praktično su one iznijele teret krize na svojim plećima. One su bile najčešće i najviše otpuštane s posla, one su se borile sa inflacijom, skupoćom, siromaštvom, one su najviše brinule o obitelji, i pri svemu tome bivale potiskivane na marginu društvenog života. To se mora promijeniti«, kaže tajnica Čapaković, a jedan od koraka ka toj promjeni trebao bi biti zakon o ravnopravnosti među spolovima, koji je upravo u pripremi u skupštini Vojvodine, i do kraja godine bi se trebao naći u republičkom parlamentu. Koliko će se tamo imati sluha za to ostaje da se vidi. Jelica Čapaković ocjenjuje da je Vojvodina, ipak, za nijansu spremnija za ustupanje političkoga prostora svojoj ljepšoj polovici. U desetak općina Vojvodine formirana su tijela za ravnopravnost spolova, a namjera je pomenutog tajništva da se u trećini vojvođanskih općina žene educiraju za kandidiranje na izborima za gradonačelnice. »Važno je motivirati žene za to, i pomoći im da taj posao rade ne samo kao i muškarci, već na jedan drugačiji, bolji način. Politika iz ženskog ugla je svakako kvalitetno drugačija, i mnoge su žene to uspjele dokazati«, smatra tajnica.
HARMONIJA DVA PRINCIPA: Zašto žene u politici, pitaju se i oni koji se u biti ne protive toj ideji, a pitaju se i mnoge žene, glasači, koje nerijetko glasove daju kandidatima suprotnog spola. Filozofski argument bi bio u istočnjačkoj tezi o jin i jang ustrojstvu kozmosa, o vječnom preplitanju i harmoniji muškog i ženskog principa, čije remećenje dovodi do kataklizme. Znatno pragmatičnije zvuči argumentacija o demokratskoj pravdi i racionalnom korištenju resursa, ukoliko bi se i žene uključile u politiku. Ženska je populacija, naime, brojčano već deset-ljećima nadmoćna u odnosu na mušku u većini zemalja, te je nedopustivo i nedemokratski da više od 50 posto stanovništva u tijelima koja odlučuju ima tako malu zastupljenost. U toj ženskoj polovici populacije također postoje značajni resursi u intelektu i znanju, koji su do sada uglavnom bivali neiskorišteni. Posebno je bitan aspekt neposrednog su-djelovanja žena u odlučivanju s obzirom na pomenutu razliku dva principa - isključivanjem žena iz političkog života njihovi stavovi i interesi, a to znači i njihov svjetonazor, koji je ipak drugačiji od aktualnih paradigmi vladanja, ne mogu biti na pravi način zastupljeni.
Istodobno, svijet biva lišen drugačijeg viđenja stvarnosti, u koju na žalost pada i rat. Rješenje za ovu ozbiljnu političku marginalizaciju žena ponudio je OESS - bijedan »reprezentativni uzorak« nježnijeg spola u parlamentima gotovo svih zemalja tranzicije morat će se promijeniti ako ni zbog čega drugog, ono zbog pritiska ove europske organizacije i njenih standarda, koji kažu da se na izbornim listama mora naći 30 posto žena. (Procent je mogao biti i 50, ali i 30 je korak unaprijed). A ako OESS to zahtijeva, pravilo će se po svoj prilici ispoštovati. Bosna i Hercegovina je to i dokazala.
