Arhiv tekstova
07.03.2003
Muzika i pjesma nemaju granice
Na kraći i neformalni razgovor s bardom panonskog folklora, etno-baštine bunjevačkih Hrvata, ali i Mađara i vojvođanskih Srba, s ovih prostora, glasovitim interpretatorom romanci i starogradskih pjesama i istrajnom pregaocu u domeni istraživanja samosvojnoga izvornog narodnog folklornog i glazbenog stvaralaštva Zvonkom Bogdanom ponukao nas je njegov novi album, tiskan i objavljen u CD-formatu, »Živim život k’o skitnica«, kojim se oglasio nakon za njega prilično neuobičajene i duge šutnje. Vječiti mladić glazbene scene, najbolji pjevač među jahačima i najbolji jahač među pjevačima, zaljubljenik u prirodu, umjetnost, glumu i teatar, kao i u golubove, živi svijet, uopće, gospodin od vrha elegantnog crnog šešira široka oboda, do ulaštenih crnih bunjevač-kih čizama dugih sara, za stolom svog omiljenog kafića, »Galerija«, glasovitomu »Gomborskom sokaku«, gospodin Zvonko Bogdan, »čovjek-institucija«, naručio je sebi (drugu) jutarnju kavu. Kaže da je dugogodišnji ranoranilac, pripalio (čisto »meraka radi«, jer nije sklon porocima nikakve vrste) kratki kubanski cigarillos, uz vreli crni napitak, i strpljivo krenuo odgovarati na novinarska pitanja.
4Nedavno se u prodaji pojavilo Vaše novo audio-diskografsko izdanje, album s tucetom novih pjesama, od kojih je neuobičajeno mnogo s Vašim autorskim potpisom, a nešto manje od uobičajenog obrada. Zašto ste se, nakon relativno dugoga odsustvovanja iz glazbenih voda i s estradne scene, uopće, odlučili predstaviti, u svojevrsnomu »come backu«, upravo na nosaču zvuka kojeg tiska gotovo nepoznati nakladnik, u usporedbi, primjerice, s Vašim ranijim izdavačima (posve neznani »A records« iz Sombora) kada su Vaši nakladnici bili i PGP RTB, RTVS, »Jugoton«, »Croatia records«, i ini daleko glasovitiji i ugledniji nakladnici nosača zvuka?
Ne treba se tomu čuditi pretjerano. Izdavači i u posljednje vrijeme i odvajkada, ruku na srce, samo sebi dižu cijenu i obuzeti su sobom i afirmiranjem samih sebe. »A records« je mala, mlada i još nepoznata tvrtka iz Sombora, a, kažem, ti, nazovi »veliki« izdavači nisu više, što se mene tiče, zanimljivi. Nikad ih nisam interesirao u dostatnoj mjeri da mi, recimo, narežu kvalitetan nosač zvuka; ne u smislu glazbe — ona je prvoklasno otpjevana i odsvirana, uvijek sam imao sreću da radim s velikim glazbenicima, od pokojnoga Janike Balázsa, do, ne znam, eto, slavnoga mađarskog primaša, Sándora Lakatos.Oni su mi prvi pali na pamet, pod jezik, uz dužno poštovanje svima ostalima što ih jednako neizmjerno cijenim, sve svoje negdašnje ili aktualne suradnike — već u smislu tehničke kvalitete snimaka. Autor ne raspolaže svojim djelom, to vam je to, o tom se radi. Materijal sam ovom izdavaču dao zato što su mali, što su mladi i zato što su moji — Somborci.
4Vi ste rodom Somborac, veliki zaljubljenik u golubove, salaše šokačke i bunjevačke izvorne narodne pjesme, glazbu i folklor, često navraćate u rodni grad, obiteljsku kuću, često Vas pozivaju na nastupe tamo, eto…
…Eto, baš sam nedavno bio na »Bunjevačkom prelu«, u hotelu »Sloboda«…
4…Na komu ste se pojavili odjeveni prepoznatljivo, u svom poznatom maniru: u dugom, crnom kaputu, u crnim kožnim čizmama i sa šeširom na glavi, čuvajući uspomenu, uspomene na duh vremena kada se tako oblačilo. Vi ste glumačku karijeru započeli u somborskom kazalištu, nastavili je u Subotici, u kojoj već dugo živite s obitelji, a slavom ste se ovjenčali, muzičkom slavom, u Beogradu, u mnogim drugim gradovima diljem bivše, »velike« Juge, ali ste po melankoličnim zazivanjima vremena djetinjstva i mladosti uvijek ostali raspeti između Sombora i Subotice, između te dvije tako slične varoši…
Da, dobro ste informirani. Sombor je sve ono što ja vezujem za djetinjstvo i mladost, golubovi, konji, moji roditelji, djed, baka, ujak kojeg sam obožavao, opjevao ga u pjesmi »Govori se da me varaš«. Subotica je isto tako, moj grad. Tu sam proveo veći dio mladosti, ljubav ka teatru očitovao sam igrajući u oba kazališta, najprije u somborskom, pa u Subotici…
4…U jednom razgovoru za hrvatski tisak, 1997. u Beču, na hipodromu, izjavili ste, glede nostalgije i odnosa spram nje, kako ste rano napustili dom i rodnu grudu i zaputili se u svijet. Je li to bilo u duhu one znane biblijske mudrosti, istine, kako »nitko u svom selu prorokom nije postao«?
Jest, upravo tako. Zato sam prvo došao u Suboticu, pa onda karijeru gradio u Beogradu, Novom Sadu… Snimao u Zagrebu, nastupao po Mađarskoj, Australiji, Novom Zelandu, SAD…
4Velikim je umjetnicima svagdje tijesno. Tako mu je to. Vole Vas u rodnom Somboru, svojataju Subotičani, u Beogradu ste rado viđen gost, bili ekskluzivac tamošnjih nakladnika, tamo su Vam konji, i jašete po hipodromima cijeloga svijeta… Snimili ste nedavno ploču u Zagrebu, nastupali u Hrvatskoj, od Osijeka do mora, po drugim kontinentima, obožavaju Vas u Mađarskoj zbog istančanog osjećaja za duh izvorne narodne glazbe, približavanje mađarskih skladbi, mađarske folklorne baštine i skladate-lja publici s ovih prostora. Kako doživljavate osipanje nekada cjelovitoga kulturnoga prostora, jesu li Vam se udaljili obožavaoci, razasuli, kako Vi osjećate ovo stalno umanjivanje domovine, dijeljenje, cijepanje i razdvajanje dojučerašnjih susjeda, rođaka?
Nije, bojim se, tu kraj dijeljenju. A što se moje publike tiče, mene su voljeli i vole moji Somborci, moji Subotičani, ali i moji Beograđani, Mađari u Pešti i svugdje drugdje, i Zagrepčani, i Hrvati tu i tamo, Bunjevci, Šokci, ali mene obožavaju i u Bosni, vole me u Makedoniji, gdje god našeg »svita« ima, odavde do Novoga Zelanda, Chicaga i Bostona. Ljubav ne zna za granice. Niti ljubav za lijepom glazbom, niti glazba, niti pjesma zna za granice. A ne razmiš-ljam u kojoj državi, domovini živim. Gdje vole moju pjesmu, gdje su dobri ljudi, tamo se osjećam doma.
4To već jedno s drugim ide, ne samo kada ste Vi u pitanju, već uopće. Od silnih velikana s kojima ste surađivali, od pokojnog Janike Balázsa, do, recimo, Pere Tumbasa Haje, koga biste izdvojili kao odlučujućeg za utjecaj na Vašu glazbu, skladbe, na Vas, općenito?
Bila bi nepravda ne izdvojiti sve, ili nekoga posebno, no najvažniji je čika Balogh, Balogh Laci, Balogh bácsi, jedan genijalni slijepi glazbenik, pedagog. On me je muzički opismenio, on je najzaslužniji što sam uvijek s velikim žarom istraživao po etno-baštini, folkloru, nastojeći da što vjernije predstavim izvornu pjesmu slušateljima; možda je zato komercijalni moment izostajao, ali meni je uvijek bilo preče da to estetski bude, umjetnički na visokoj razini
4Vi ste već u ranim danima bili internacionalist i okruživali se i obraćali ljudima svih nacija, vjeroispovijesti, rasa...
Naravno. Umjetnost nema omeđenja. Dakle, Balogh bácsi je bio malo Mađar, dijelom Švaba, malo Srbin, Vojvođanin, po rodnom gradu. Sva je tri jezika znao savršeno, kao i onaj univerzalni: jezik muzike. I ja sam tjednima, mjesecima slušao glazbu s Radio Pešte, Temišvara, Novog Sada, Beograda, Zagreba, upijao utjecaje, tragao za izvornicima. Pa smo to skupa aranžirali, da bude što »lipče«. I originalni sam materijal pisao pod utjecajem izvornog folklora svih nacija s ovih prostora... Zahvaljujući gospodinu Baloghu ušao sam u svijet starogradske romance, koja je u vrijeme Austro-Ugarske, primjerice, bila jako popularna. Suradnjom s maestrom Lakatosem, violinskim virtuozom iz Mađarske, plavookim i plavokosim Ciganinom, ušao sam u svijet mađarske, ciganske glazbe...
4Čitao sam da ste kompletan materijal za zajednički album snimili za jedno popodne...
Da, ja tako radim. On se oduševio, kazao svom orkestru: »Tako se to radi«... Njihovi pjevači su »kobajagi« velike zvijezde: snime skladbu, pa ostatak dana piju čaj u kavani. Sándor Lakatos ne samo da je bio najveća zvijezda mađarske narodne muzike, nego i ciganske, primaš nad primašima. Imao sam sreću da me život nanese na sve te velike muzičare: Janiku Balázsa, Laciku Balogha, Lakatosa. Uvijek sam u životu radio s najboljima, koji me mogu poučiti... Ja vam znam sve najveće primaše naše narodne muzike. Čika Pere Tumbas Hajo, pa Macika Petrovics, rodom iz Mađarske, a svirao je u Radio Novom Sadu, pa Maksa Popov iz Radio Beograda, onda Jerry Grchevity, pa Janika... Janika je bio violinist, ali mu je učitelj rekao da primaša ima koliko voliš, a prebacio se na prim, ali je stilski uvijek svirao tamburicu tako kao da nema pragova, kao violinu, otud taj nedostižni stil...
4Vaše nezaboravne autorske numere, skladbe poput »Govori se da me varaš«, o vašem omiljenom i voljenom ujaku, »Fijaker stari«, odu starom Somboru, »Hej, salaši«, himnično-nostalgičnu pjesmu o odumiranju negdašnjeg načina života na bunjevačkim salašima na sjeveru Bačke, kod većine se tretiraju kao izvorne narodne skladbe, kako bi to pop-teoretičari nazvali, »tradicionali«. To dostatno govori o Vašem umijeću da skladate vlastitu skladbu u sukladnom odnosu spram izvorne folklorne baštine i glazbenog legata. Ali, interesira me koji su Vaši izvori inspiracije s drugih strana? Recimo, koju glazbu slušate kada se odmarate, za svoj »gušt«, kako bi se reklo?
Instrumentalnu. Ne volim slušati pjevače. Ne slušam ni sebe. Nisam zadovoljan svojim nosačima zvuka, rekao sam već. Ali pratnjom i sviranjem svojih divnih suradnika jesam. Slušam dobru instrumentalnu glazbu, bez obzira na fah i žanr, od džeza do klasike, svejedno mi je. Sve ja to razumijem. Kao što mi je svejedno i što »zvaničnike« ne zanima razina i tehnička kvaliteta ploča koje mi izdaju. I to mi je svejedno, sve ja to razumijem.
4U jednom intervjuu s konca nesretnih 90-ih, žalili ste se da Vas komercijala nekako uvijek obilazi, a opet su Vaše ploče gotovo uvijek zlatne ili platinaste, kupuju se u velikoj nakladi. Možete li to razjasniti?
Ja pravim muziku za istančana uha, estetski visoke razine, u tom smislu nisam komercijalan umjetnik. A kvaliteta tonskog zapisa nakladniku ovisi o tomu radi li za komercijalnog izvođača ili ne. Zato se oni tako odnose prema kvaliteti mojih ploča. Ali, kažem, svejedno mi je. Sve ja to razumijem. Nastojim da u svojoj umjetnosti idem u pravcu predavanja glazbene baštine i kvalitete svojih pjesama svima koji vole »lipu pismu«, a ima puno mladih, od Slavonije do Vojvodine, i mnogo, mnogo šire, dakako. Ali, eto, najbliži sam ovima koji se oslanjaju na to što ja radim. Prihvatio sam taj nehajni odnos nakladnika kao kakvo nužno zlo, jer ipak su oni dugo distribuirali moju pjesmu na druga govorna područja, razumiješ? No, svejedno mi je, i to razumijem. Jedno je fakat: muzika i pjesma nemaju granice, i to je moja sretna okolnost. Barem za života želim da to tako i ostane, a sve ostalo će slušatelji sami odlučiti, je li to dobro ili nije.
4Koja je Vaša najveća ljubav: glazba, gluma, konji ili golubovi?
To se ne dijeli. Golubovi i konji, i, uopće, sve životinje, dio su naslijeđa ljubavi prema svijetu, prirodi, svim živim bićima i živućem, prema životu, prema djetinj-stvu, Somboru, naslijeđu, salašima, panonskoj ravnici, bačkoj crnici, etno i folk ostavštini, uspomenama na mladost, roditeljski dom, drage ljude. Glazba i gluma dio su urođene ljubavi spram umjetnosti. Zahvaljujući svojoj prirodi, druženju s pravim ljudima, prijateljima, obitelji i njenom podrškom da sve to ujedinim, da ne razdvajam, već da sve to stalno nosim sa sobom, daje mi energiju, želju za životom, inspiraciju, poticaj, snagu da radim ono što najbolje umijem i znam i volim, i što smatram ispravnim. Ja i ne primjećujem kako su to, može biti, različite stvari. No, čujem kako se ljudi uvijek iznova tomu dive. I kada slušam muziku u slobodno vrijeme, ne preferiram ograničenja. Dobrom uhu ništa ne smeta, osim loše glazbe. Sve to uključuje tek, ili čak, ili i tek i čak, potpunu iskrenost onomu poslu kojemu se čovjek posveti. Umjetnost različnosti, kultura, rasa, žanrova, sve to treba poštivati. Ali mjerilo ima biti jednako: vrhunska estetska kvaliteta. Možda ja ne volim, recimo ciganski ukus, ali ga moram, obavezan sam ga poštivati, kada me prate, kada stvaramo umjetnost. A to i za njih važi.
4Veliki poglavica i vrač Siouxa, pokojni Bik Koji Sjedi, jednom je izjavio: »Čovjek koji ne planira budućnost, nema budućnosti.« Kakvi su Vaši planovi glede toga?
Prihvaćam tu izjavu i slažem se s njom. Toliko.
