Arhiv tekstova
07.03.2003
Povratiti stari sjaj Golubincima
Šetajući ulicama i šorovima Golubinaca, srijemskog sela smještenog u općini Stara Pazova, mnogi će osjetiti jedan čudni mir. Mir nastao iz nemira koji su posljednjeg desetljeća promijenili sliku sela, usporili život i nedaćama opteretili pleća mještana. Promjene su još drastičnije za one koji znaju da su Golubinci nekada bili jedno od najrazvijenijih srijemskih sela, koje se spominje još davne 1572. godine. Mjesto je bilo poznato po tome što je u vrijeme Vojne granice bilo sjedište husarske regimente. Kao takvo bilo je naseljeno časnicima koji su živjeli od dobrih plaća te zemljoradnicima i stočarima koji su imali velika polja i brojne vinograde, bavili se stočarstvom, organizirali vašare i trgovali stokom diljem Europe. Najpoznatiji među njima bili su angleri, trgovci konjima, kojima nije daleka bila ni Italija. Trgovalo se i svesrdno koristile privilegije dobivene na temelju sudjelovanja u austrougarskom ratu s Turcima. Dobivali su se fruškogorski vinogradi stari po 250-300 godina, koje neke obitelji i danas čuvaju. Gradili su se i objekti od kojih su mnogi pod zaštitom države. Po odobrenju bečkog ratnog vijeća 1. svibnja 1767. godine izrađen je nacrt plana Šlosa, jedinstvenog i velikog objekta Vojne granice. Današnji Golubinčani, svjesni vrijednosti svoje ljepše i sjajnije prošlosti osnovali su zavičajno društvo Udruženje »Šlos« koje nastoji očuvati ovaj objekt, te druge starine i specifičnosti Golubinaca.
Prvi put se Hrvati u ovom srijemskom selu spominju davne 1634. godine, a koliko se danas zna, dolazili su iz okoline Slavonske Požege. Postoje podaci da je 1771. godine golubinačka župa brojila 16 obitelji, a oni su prvo naseljavali »šokački šor«, Đurđevsku ulicu, u kojoj se nalazi crkva Sv. Jurja.
Župnik crkve sv. Jurja vlč. Jozo Duspara
Nije bilo lako biti `upnik
»U Golubincima postoje jedna katolička župa i jedna pravoslavna parohija. Golubinci trenutačno, od oko 6.000 stanovnika, broje oko 1.500 katolika Hrvata, a prije rata je u ovom mjestu živjelo oko 2.200 Hrvata. Držim vjeronauk u prvom i drugom razredu OŠ ’23. oktobar’ (13 učenika), a ovih dana ću početi i u Staroj Pazovi. U Golubincima se osobito slavi blagdan sv. Jurja, 23. travnja, kojem je i posvećena mjesna crkva, a građena je od 1883. do 1885. godine. Sve ove godine nije bilo lako biti župnik u Golubincima, ali sam poslije svega sretan zbog ovih novih događanja. Prije svega, zbog obnavljanja Društva koje je svoj rad otpočelo pri mojoj župi, čije prostorije HKPD ‘Tomislav’ i sada koristi budući da još nema vlastite.«
U drvodjelstvu u Golubincima najpoznatija je bila obitelj Tešić, otac i pet sinova, koji su po cijelom Srijemu izgradili i u naslijeđe ostavili izuzetne ambare kotobanje, remek djela narodne baštine od kojih je desetak stavljeno pod državnu zaštitu. Godine 1885. formira se i Golubinačka štedionica.
Golubinčani privilegije gube rasformiranjem Vojne granice (1886.) kada su mještani, prije svega časnici, prinuđeni umjesto službenih plaća sredstva za opstanak osiguravati teškim fizičkim radom u poljima. To je, kao na svakom početku, krenulo vrlo teško pa su hajdučije bile učestali vid snalaženja. U to vrijeme ove krajeve napuštaju Nijemci, pa se tako između dva svjetska rata govorilo da ovo selo čini pola Raca, a pola Šokaca. Mađari i Židovi bili su naseljeni u manjem broju.
Tako je bilo sve do nedavno. Golubinci danas broje oko 6000 stanovnika, od čega su oko 1500 Hrvati a oko 4.500 Srbi. Hrvati su u posljednjem desetljeću odlazili pod pritiscima i prijetnjama, s cijelim obiteljima a ponijeli i prodali ono što su stigli i mogli. Rane skore prošlosti još se vide. Mnogi koji su otišli iz svog rodnog mjesta koriste svaku prigodu da mu se vrate makar na par dana. Ne smetaju im oštećeni kolnici, zapuštene fasade. Za njih draže ne postoji.
Predsjednik Zavičajnog kluba Golubinčana u Zagrebu Petar Gašparović
Nisam se htio
mobilizirati
»Klub je formiran 22. lipnja 1992. i funkcioniramo otkako smo otišli u Zagreb. Bavimo se očuvanjem tradicije kroz organiziranje običaja, poput zavijača. U Zagrebu ima tridesetak obitelji iz Golubinaca i mi se tamo okupljamo i priređujemo skupove u skladu s našim starim običajima, pa smo tako do sada redovito organizirali maškare, a sudjelovali smo i u organiziranju velikog koncerta ‘Srijemci Hrvatskoj’ u dvorani ‘Vatroslav Lisinski’. Svaki put kad dođem u Golubince osjećam se toliko uzbuđeno da dojmove mogu rezimirati tek kad se vratim u Zagreb. I da dođem na 15 dana bilo bi mi malo da se sretnem sa svima. Otišao sam 1991. jer se nisam htio mobilizirati i zbog incidentnih situacija, a u Zagrebu sam se za tri tjedna uposlio u V. gimnaziji u zgradi ‘Mimare’ u Zagrebu. Ubrzo se uposlila i moja supruga, no rado dolazimo u naše Golubince«. Preostali Golubinčani nastoje prevladati sve nedaće koje su ih snašle. Materijalne se ne liječe lako, ali i za one međuljudske treba vremena. No, početak novog i drugačijeg početka za Hrvate u Golubincima je ipak vidljiv. Osnovano je Hrvatsko kulturno prosvjetno društvo »Tomislav«, žila kucavica svih preostalih.
predsjednik HKPD-a »Tomislav« mr. Mato Groznica
HKPD »Tomislav« zna~i `ivot
»HKPD ‘Tomislav’ postoji od kolovoza prošle godine, mada je Društvo, u ovakvom sastavu, radilo i proteklih 7 godina, znači i prije no što se formalno registriralo. Aktivne su dvije tamburaške i folklorne skupine, odjel za obuku mladih na računalu, likovni odjel, dramski, literarni, te odjel koji se bavi poviješću Golubinaca i hrvatske zajednice. Najintenzivnije surađujemo sa srijemskim društvima, ali i s drugima iz okolice Subotice. Bit ću iskren i mislim da za Hrvate u Golubincima ‘Tomislav’ znači život«.
Ovo selo je, u one slavnije dane, prepoznatljivim učinio pokladni nemir, maškare koje su okupljale cijelo selo i okolicu, koje su sve do prije 12 godina šetale šorovima ovoga sela. Okolnosti su dale neskriveni znak da je na neko vrijeme taj vid zabave postao neprikladan, možda i nemoguć. Zahvaljujući HKPD »Tomislav« ovogodišnje poklade su označile (opet) novi početak. No i sada su mještani bili diskretni. Iako okupljeni u velikom broju u OŠ »23. oktobar« ni »lipe« ni »gadne« maškare nisu prošetale golubinačkim šorovima i ulicama. Kažu domaćini, još je rano. Ono što obećava su novi, mladi ljudi.
Učenica Dubravka Ćaćić
@elim se
baviti solo pjevanjem
»Nastavu pohađam u OŠ ‘23. oktobar’ i u nižoj Muzičkoj školi ‘Toše Andrejević’. Sviram i pjevam u tamburaškom orkestru ‘Đurđevak’ već pet-šest godina; počela sam igrati i u folklornom odjelu. Nastupala sam u Hrvatskoj i diljem Vojvodine, kako po društvima tako i po župama. Planiram upisati srednju muzičku školu i to solo pjevanje.«
Dok se selu ne vrati stari sjaj ljudi se kao i u mnogim drugim selima usmjera-vaju osiguravanju najnužnijih primanja i bave proizvodnjom. Neki su uposleni u poduzećima u Staroj Pazovi, a većina se snalazi u Golubincima otvarajući manje obrtničke radnje, gajeći stoku i baveći se poljoprivredom. Nadaju se novom početku. Bar postavljanju prometnih znakova i ploča koji bi putnika mogli dovesti do sela, i na ulazu u naselje podsjetiti ga gdje je stigao. Ni njih više nema.
