Arhiv tekstova
05.02.2010
Maškare, mačkare
Poklade označavaju početak korizmenog vremena, priprave za Uskrs. Mnogi elementi koji karakteriziraju poklade potječu iz predkršćanskog razdoblja, a u određenim oblicima sačuvani su do današnjih dana. Crkva ih smatra poganskim običajima. Maškare i mačkare (kako se u Golubincima zovu) drugi su naziv za poklade, a izraz potječe od latinske riječi masca što znači maska. Maska se upotrebljava od davnina u raznim prilikama, prilikom svečanosti, zabava i karnevala, u cilju skrivanja identiteta. Dobar dio stanovnika srijemskog mjesta Golubinci podrijetlom je s područja Dalmacije te su običaj i riječ maškare donijeli iz tih krajeva. Kasnije je u narodu ovaj običaj nazvan mačkare, tako da se danas koriste oba naziva.
U odnosu na druga mjesta u Srijemu i Vojvodini, običaj mačkara je u najmasovnijem obliku zadržan upravo u Golubincima i ono je sigurno jedinstveno mjesto koje je očuvalo tradiciju održavanja hrvatskih pokladnih običaja. Kako datumski stiže poslije zimskih svetkovina, nakupljenu energiju Golubinčani su uvijek koristili za izradu maski, koje obično prate aktualnu tematiku iz vremena u kojem se živi. Po kućama se okupljaju skupine koje vrlo često u tajnosti izrađuju svoje maske i time iznenađuju mještane u danima mačkara. U samim mačkarama uvijek je bilo dvije vrste maskiranih skupina koje su se kretale selom. Ružne ili gadne mačkare činile su da se ljudi nagarave, okreću odjeću naopako, opasivali se lancima, kitili peruškama i komušinom. Pomalo su ih se svi plašili zbog zastrašujućeg izgleda, ne znajući što im je namjera. Lijepe mačkare predstavljale su žene. One su se prigodno oblačile i ponašale, a od rekvizita nosile su samo metlice i nisu bile grube i napadne.
Tri dana slavlja
Iako se pokladni običaji u Golubincima održavaju godinama, ipak najveću masovnost i popularnost dostižu kada Kulturno-prosvjetno društvo »Vladimir Nazor« preuzima organizaciju i pokroviteljstvo nad ovim običajem. Tako od 1963. godine počinje organizacija maskenbala i bala pod maskama i tada su mačkare održavane tri dana.
Nedjelja je bio dan za male mačkare, kada su djeca išla od kuće do kuće noseći lutke u kolicima zamotane u krpe, pokazivali ih domaćinima i za to dobivali voće, jaja, a ponegdje čokoladu ili nešto novca. Istoga dana navečer organiziran je bal pod maskama – ples na kojem se proglašavao najljepši plesni par, a za sve maskirane ulaz je bio besplatan.
Ponedjeljkom su maskirane skupine šetale ulicama i izvodile svoje tačke uz prigodne pjesme, najduže se zadržavajući uglavnom na raskrižju kod katoličke crkve. Mnogi su i u kavanama ludovali do večernjih sati i početka maskenbala. Sve maske koje su specijalno pravljene za tu priliku predstavljale su se na bini publici i žiriju koji je na kraju proglašavao najuspješnije i najbolje maske, koje su vrlo često bile dobro nagrađene.
U utorak se nastavljalo na ulicama uz maske s maskembala, koje su tada prvi put izlazile na ulice kako bi ih pogledali i oni koji večer prije nisu mogli ući u prepunu dvoranu.
Obnova običaja
Tako je bilo nekad, do 1991. godine. Tada u Golubincima nastaje razdoblje kulturnog zatišja i nestajanja mnogih vrijednosti, pa skoro i običaja mačkara. Statutom HKPD-a »Tomislav«, koji je registriran 2002. godine, regulirano je očuvanje tradicije i običaja Hrvata u Golubincima. Društvo u svoju obvezu stavlja i očuvanje običaja mačkara i sljedeće, 2003. godine organizacijom maskembala – mačkare se vraćaju u Golubince. Do 2009. održavan je samo maskenbal, a te godine, prvi put poslije 18 godina, mačkare su izašle na ulice u obliku karnevala koji je nadišao očekivanja organizatora.
Za 13. veljače 2010. zakazan je maskenbal, a 14. veljače u 13 sati počinje karneval, pa tko je god u prilici ili u blizini Golubinaca neka svrati i osobno se uvjeri je li istinita krilatica »Što je Rio za svijet, to su Golubinci za Srijem«.
Naravno, osim što se običaj prenosi s koljena na koljeno, potrebno je to negdje i zapisati, kako bi ostalo i pisano svjedočanstvo o postojanju kulture jednog naroda na ovim prostorima. Upravo je to uradila Dubravka Ćaćić, koja etnomuzikologiju studira na Sveučilištu u Novom Sadu. Za svoj je seminarski rad odabrala temu: Pokladni običaj u Golubincima. Mnogi dijelovi tog seminarskog rada korišteni su u ovom tekstu.
Ivan Radoš
