Arhiv tekstova
Šimun Matković župnik Bunjevaca
Točna godina i datum rođenja Šimuna Matkovića u dokumentima se izričito ne spominje. Do godine njegovoga rođenja dolazimo na osnovi izvješća Bartula Kašića Svetoj Stolici. Naime, Sveta Stolica 1612. godine, šalje Kašića i Stipana Szinija u Tursku, da izvijeste Svetu Stolicu o životu katolika i mogućnostima misijskog rada »in partibus infidelium«. Kašić šalje izvješće 1613. godine. Preporuča Šimuna Matkovića za biskupa u južnoj Ugarskoj. U iscrpnom izvješću o zaslugama i marljivosti Šimuna Matkovića navodi da ima 38 godina. To znači da je rođen oko 1575. godine.
Rođen je u Olovu od oca Ivana Jakšića i majke Marije Bogović. Stanovali su u zaseoku Mateoković. Odatle i različita imena i prezimena Šimuna Matkovića u spisima i izvješćima. Pravo ime mu je Šimun Jakšić, ali kako je bio običaj da se mnogi bilježe i po očevom imenu, tako i on uzima i ime svoga oca – Ivan. To je neke povjesničare dovelo u zabludu, pa su pisali o dva Matkovića – Šimunu i Ivanu, a radi se o istoj osobi. Isto je tako bio oičaj da se prezime naznačuje po mjestu rođenja. Iz izvješća »Relatione Della Vita, e Costumi di Don Simone di Giouanni Matcovicch« vidimo da je naznačeno i ime njegova oca i prezime po mjestu rođenja – Matković.
ŠIMUNOVA BORBA ZA KATOLIKE: Šimun Matković je od svoje 12. pa do 22. godine bio kod franjevaca u Olovu. Kod njih je primio tonzuru i tako postao franjevački klerik. Tonzuru mu je podijelio bosanski biskup fra. Franjo Baličević. Ne znamo zašto nije htio ostati kod franjevaca. Napustio ih je i otišao u Barsku nadbiskupiju. Tamo je i ređen za svećenika. Ne znamo kada se to dogodilo, ali vjerojatno oko 1600. godine.
Početkom sedamnaestog stoljeća već je »in partibus infidelium« kao misionar, apostolski misionar. Njegov teren je poglavito bio Srijem, Baranja, Bačka, Banat i sjeverna Srbija. Na tom terenu je imao puno neprilika od strane pravoslavnih biskupa u kaluđera i kalvina, koji su svojatali katoličke crkve i priječili mu pastoralni rad. Smutnje su mu pravili oko uvođenja novog kalendara i tužili ga turskim vlastima da ne priznaje brak sklopljen pred njima. To ga je ponukalo da o svom trošku ode u Carigrad i tamo isposluje ferman za sebe i svoje katolike. Pri tome mu je pomogao Bošnjak, koji se nalazio u Carigradu, a koji je odrastao u Bosni, u Matkovića kuća.
S carskim fermanom je otišao budimskom Ali Paši. Ovaj potvrdi ferman i još mu doda sedam točaka kao tumač i objašnjenje u korist Matkovića i katolika. U Pečuhu je uspješno obranio katolike od pečujskih kalvina. Godine 1612. odlazi Matković preko Dubrovnika u Rim, da traži veći broj svećenika za svoje misionarsko područje. U Dubrovnik ga je uputio generalni vikar Petar Beneša da traži Isusovce. Don Luka Natali ga je odveo Bartulu Kašiću. Tri mjeseca su trajale njegove muke. Sve ih je svladao uz pomoć isusovačkog generala Klaudia Akvavive. Pomogao mu je i učeni francuski poklisar Savary Breves. Po nalogu pape Pavla V. Poslao je isusovački general Bartola Kašića i Stjepana Szinija, isusovca Mađara iz Transilvanije, s don Šimunom u Tursku, tj. na misijsko područje Šimuna Matkovića.
UZALUDNI PRIJEDLOZI: Nakon godinu dana, 15. listopada 1613., vratiše se Kašić i don Šimun u Rim. Tada Kašić toplo preporuča don Šimuna za biskupa. Ističe da je Matković svećenik uzorna života, bogoljuban, požrtvovan, vješt prilikama, izvanredno zaslužan, u narodu i među Turcima ugledan. Predlagao je da se Matković posveti za biskupa, a sjedište da mu bude Mitrovica, Ilok, Beograd, Vukovar ili Smederevo.
No, sva ta nastojanja Kačića da Matković postane biskupom nisu uspjela. Pitanje njegova biskupstva će se pokretati kroz niz godina. U to spada i jedna molba iz mjesta Bunjevci, između Bača i Sombora, u kojoj vjernici traže da im se Matković postavi za biskupa. Za biskupa ga preporuča i lješki (Alessio) biskup Inocent Stojčinović 1613. godine. Postoji još jedna preporuka s više potpisa. Sve je to poslano u Rim. Komisija kardinala je našla samo jedan razlog protiv njegovog imenovanja za biskupa, a to je: skromno teološko znanje. Briga Svete Stolice, Zbora kardinala, Svetog Oficija i isusovačkog generala, samo su znak i velike brige za katolike Šimunova pastoralnog područja Šimun je razvio veliko i svestrano pastoralno područje, čak je osnovao i školu (licencijat) za laike, koji će malobrojnom svećenstvu pomagati u pastoralu.
NAJSTARIJI SPOMEN IMENA BUNJEVAC: Matković je 1622. godine tražio za sebe župu Bunjevac. Po tome će se najviše citirati u povijesnim djelima, jer bi to bio, navodno, najstariji spomen imena Bunjevac. Problem je u tome što toponim, naziv mjesta, ne nalazimo na području Bačke, pa je vjerojatnije on tražio da bude župnik Bunjevaca. No, to nije najstariji pisani spomen imena Bunjevac. Erdeljanović spomije u Maroku u Baranji ime »Marton Bunavac«, ali sam napominje da je to vjerojatno pogrešan prijepis iz turskih teftera, pa ga odbacuje kao prvi spomen Bunjevaca.
Iz istog razdoblja spominje se u Velikom Glamočkom Polju Matheus Bunjevac. Iz Like imamo vijesti o Bunjevcima iz 1703. godine. No, najstariji do sada znani spomen Bunjevaca dolazi iz godine 1582. Naime te godine dubrovački trgovci iz Temišvara pišu papi da se u tom gradu nalazi bosanski biskup Antun Matković i da je otvorio školu za Bunjevce. To bi do sada bio najstariji spomen Bunjevaca u nekom pisanom dokumentu.
Kod subotičkih Bunjevaca stvari stoje sasvim drugačije. Oni će još 1850. godine tražiti da se u gradskom Senatu zapisnici vode na dalmatinskim jeziku. Interesantno je da se segedinski i subotički Bunjevci sve do druge polovice devetnaestog stoljeća zovu Dalmatinci, a za sebe kažu da govore dalmatinskim jezikom, kao i Bartol Kašić s otoka Paga.
