Arhiv tekstova
Kamen
Vrhovna norma čovjekovoga djelovanja je savjest. Mi kršćani savjest definiramo »kao Božji glas u nama«. Svakako, bez obzira na vjeru, svaki čovjek ima »nutarnje mjerilo« koje njegove čine opravdavaju ili sude. Poznato je da je čovjek sam sebi najveći varalica i da je najmanje iskren samom sebi. Jednako tako je poznata činjenica da čovjek bježi i od sebe i ispred sebe, ali je jednako tako neumoljiva stvarnost da od svega i svakoga može pobjeći samo od sebe ne. To neke dovodi do ludila, a mnoge do samoubojstva, jer čovjek kud god pošao, sobom nosi samo sebe. Savjest je dakle ta vrhovna norma našeg nutarnjega djelovanja i opredjeljivanja, stoga je nastala poslovica »da je najmekši jastuk – čista savjest«. Uistinu, mirno spavati može samo čovjek mirne savjesti. Kako je naša savjest već u početcima života čovjeka ranjena istočnim grijehom, već se rađamo s »ožiljkom« na savjesti. Tako je čovjek, unatoč svih okolnosti lakše sklon zlu nego dobru – makar u sebi nosi neutaživu glad za dobrim.
REGULIRANJE SAVJESTI: Tako se svaki život, htjeli mi ili ne, razapinje između čežnje za dobrim i činjenice iskustva zla. Na tom prostoru »reguliranja savjesti« nastali su i zakoni. Vječni Božji zakon upisan je, kako kaže Biblija »u stjenke našega srca«, dok je pozitivan zakon djelo ljudi. U prošlu nedjelju se u Katoličkim crkvama čitao odlomak evanđelja gdje Evanđelista izvještava o jednom događaju »sukoba zakona i praštanja«. Naime, u pozitivnom Božjem zakonu Starog zavjeta, da bi se sačuvala svetost i nepovredivost bračnog života, postojao je strogi zakon smrtne osude za osobu uhvaćenu u preljubu. Taj zakon je razumljiv jer se tako na najod-lučniji način čuvala nerazrješivost i nepovredivost osnovne stanice ljudskoga društva. Isus je, međutim, došao spasiti čovjeka od svih grijeha. Spasiti, ne tek riječima, nego predajom života u ljubavi za sve ljude i tako ne samo steći oproštenje nego i uništenje grijeha. Ta neshvatljiva ali divna Božja ljubav prepoznaje se kao MILOSRDNA LJUBAV. Isusu je dovedena žena zatečena u preljubu da bi sam u sebi i drugima rekao presudu između pravednosti i milosrdne ljubavi. Ako izreče osudu, bit će pravedan, ali neće biti milosrdan. Ako ne izreče osudu, i tako prekrši zakon, bit će milosrdan, ali neće biti pravedan. Isus je ipak »presudio«. Onima koji su u rukama već držali spremno kamenje za kamenovanje, a na usnama im je lebdjela osuda poručio je: »Tko je od vas bez grijeha, neka prvi na nju baci kamen«. A onda se sagnuo i po prašini prstom ispisivao, teolozi vjeruju, grijehe prisutnih. Tako je »porota« spuštala iz ruke kamen po kamen pa su ostali oči u oči GRIJEH I MILOSRĐE. Pobijedilo je milosrđe. Grijeh je uništen, a Božja pravda, puna milosrđa, presudila je uništavajući grijeh: »Ni ja te ne osuđujem. Idi i odsada više nemoj griješiti«.
Treba primijetiti, a to se često zaboravlja, da je Isus dao šansu popravka i ženi pokajnici i tužiteljima. Dakle, pokazao se univerzalnim spasiteljem. Pokazao je put spasenja i dao šansu i optuženoj i tužiteljima. I njoj grešnoj i njima »tobože pravednicima«. Pokazavši jedini ispravni način i jedini ispravni način suda i jedini lijek za zalječenje svih međuljudskih rana, jednim jedinim potezom: pogledaj u sebe, priznaj sebi sebe i pogledaj svoje grijehe pa se nećeš baviti tuđim, ni grijesima, a još manje osudom.
SPUSTIMO KAMENJE: Pred nama je još nekoliko dana do ovogodišnje proslave Uskrsa. Ako ikome, našoj zajednici bi ovaj blagdan, bez obzira na vjersko opredjeljenje trebao biti i poticaj i navještaj »Uskrsnuća iz vlastite smrti«. Ima još vremena da se konačno zaustavimo u procesu kamenovanja. Isus nas vrlo ozbiljno poziva da kamenje kojeg nam je puna ruka, spustimo na zemlju, a sud i osudu započnemo praveći reda ponajprije u vlastitoj savjesti. U toj savjesti, kako god ranjenoj, može napraviti u svakom času reda On ako mu priznamo i zatražimo da nas izliječi.
Naime, najnovije pojave u našoj zajednici su vrlo teška »kamenovanja« koja, ako se nastave, samo će povećavati broj žrtava. Sude ih takozvani »pravednici« u ime tobože povijesti i istine, a zaboravljaju da bi u toj istini ponajprije trebali pogledati sebe i ostaviti kamen iz svoje ruke da bi uopće mogli i oni biti spašeni. To više nisu samo verbalne osude i kamenovanja do ubojstva, nego postaju i ostaju pisane riječi, često nedorečene, iskrivljene i lažne, ali svakako riječi koje optužuju, osuđuju, kamenuju i ubijaju. Druge i drugačije, samo zato što ti drugi i drugačiji postoje, drugačije misle i drugačije rade. Nisu oni grešniji, ni pravedniji, nisu gori ni bolji, nego naprosto jesu takvi kakvi su i jedni i drugi. Koja je to i kakva povijest i koja budućnost ako se ovako nastavlja »unakrsno istrebljenje«?
O, kada bi ovaj Uskrs donio svjetla i poruku tako duboko da potrese našu ranjenu savjest da raspoznamo da budućnost ima smisla, ali da može samo onda postojati ako u njoj bude ljubavi. Sada, kada razmatramo Raspetu Ljubav, neka nam se svima smiluje i obasja srce jedinom pravdom koja liječi svaku ranu, a to je: milosrđe.
