Arhiv tekstova
U duhu realizma
Vjenceslav Novak (1859. -1905.), rodio se u Senju. Otac mu je bio Čeh, a majka Senjanka, ali podrijetlom iz bavarske obitelji. Oca je izgubio kad mu je bilo svega devet godina. U Senju je završio osnovnu školu i dva razreda gimnazije. Gimnaziju je zatim polazio u Gospiću, a nakon toga učiteljsku školu u Zagrebu.
Svoj prvi posao, učiteljski, našao je u Senju gdje je učiteljevao pet godina. Tada ga je tadašnja Zemaljska vlada za Hrvatsku i Slavoniju uputila na studij u konzervatorij u Pragu. Izučivši za nastavnika glazbe, vratio se u Zagreb gdje je predavao glazbu na učiteljskoj školi. Bio je svestran glazbenik. Svirao je orgulje, skladao, poučavao povijest i teoriju glazbe. Uređivao je i dva glazbena lista »Gusle« (s Vjekoslavom Klaićem) i »Glazba«. Obiteljske brige i težak materijalni položaj slabo plaćena učitelja doveli su do toga da oboli i umre od ‘sirotinjske bolesti’ – tuberkuloze u 47. godini života.
Vjenceslav Novak je ostavio iza sebe ne samo obiman opus, već i vjerojatno najbolji hrvatski roman 19. stoljeća, kao i niz drugih zanimljivih tekstova. Žanrovski, oni se sastoje od romana, pripovijedaka i crtica. Glavna izdanja djela Novaka su pripovijesti »Maca« 1881., »Klara« 1892., »Pod Nehajem« 1892., »Podgorka« 1894., »Pod prijekim sudom« 1896., »Majstor Adam« 1895., »Nezasitnost i bijeda« 1901., »Iz velegradskog podzemlja« 1905., kao i sljedeći romani: »Pavao Šegota« 1888., »Nikola Baretić« 1896., »Posljednji Stipančići« 1899., »Dva svijeta« 1901., »Zapreke« 1905., i »Tito Dorčić« 1906.
Tematski, tekstove Vjenceslava Novaka moguće je podijeliti u dva regionalna kruga. Na one koji govore o Senju i okolici, i na one koji govore o gradskoj sredini, prvenstveno Zagrebu. Staleški, Novaka isto tako zaokupljaju dvije društvene grupacije – građanski svijet, svijet patricija, malograđana i poraženih intelektualaca, i svijet sirotinje, radnika i studenata. Stilski, Novak je ostao na tradicionalnim postavkama realizma i moraliziranju u duhu socijalne književnosti. Najtradicionalnija je u tom vidu pripovijetka »Iz velegradskog podzemlja« o kojoj književni teoretičar Ljiljana Ina Gjurgjan bilježi i sljedeće: »Dijagnosticirati rane društva da bi ih se moglo liječiti, načelo je Zolinog programa naturalističke književnosti. To načelo kao da slijedi i Novak u ovoj svojoj pripovijetki. I dok po svojoj temi, priči o malom čovjeku poraženiku života, koji u alkoholu uzaludno traži lijek i zaborav tome poniženju, postoji tematska sličnost između Novakove pripovijetke i pripovijetke Jamesa Joycea ‘Prijepis’ (zbirka ‘Dublinci’ 1914.), u pristupu temi one se bitno razlikuju. Ono što Joycea zanima duhovna je skučenost svijeta malog čovjeka. Zato njegova pripovijetka nosi jasnu sliku moralne bijede čovjeka koji, nemoćan da se iskali na jačima od sebe, čini to na svom malenom sinu. Novakov lik daleko je okrutniji od Joyceova. On ne samo da tuče, već i ubija svoju malu djevojčicu«. Ipak, moralna potka priče je da otac Mika nije kriv za svoje zlodjelo, već su ga okolnosti takvim napravile. Novak nastoji dijagnosticirati pogreške društva, ali njegov lik nije buntovnik.
Prema brojnim kritičarima »Posljednji Stipančići« ne samo da su najbolji Novakov roman, već i najbolji hrvatski roman 19. stoljeća. (Važnija literatura o Vjenceslavu Novaku: Jure Kaštelan »Između agonije i rađanja«, predgovor romanu »Posljednji Stipančići«, Veselin Masleša, Sarajevo 1978., Ivo Frangeš »Vjenceslav Novak«, Povijest hrvatske književnosti, knjiga 4, Zagreb 1975., Krešimir Nemec »Povijest hrvatskog romana od početka do kraja 19. stoljeća«, Znanje, Zagreb 1994.). Roman »Posljednji Stipančići« na svoj je način vrhunac realističkog pripovijedanja. Tekst romana slijedi obrazac genealoškog romana. Slikajući sudbinu dviju generacija, koje sudbinski određuju jedna drugu, Novak u pozadini oslikava i treću, roditelje Valpurge i Ante Stipančića. Roman prati onaj tipičan ritam slijeda generacija, od društvenog uspona i stjecanja ugleda, do degeneracije i pada. Propast Stipančićevih simbolično završava nestankom dvoje njezinih posljednjih članova, odnarođenog sina Jurja koji se potpisuje prema mađarskom, kao György, i majke Valpurge koja umire dok prosi. Roman najavljuje smjenu staleža, jer dolazi stalež građana, simboliziran likom postolara Gašapara, čijom spoznajom da je od talijanskih melodija ljepša Gajeva budnica »Još Horvatska ni propala…«, roman simbolički završava.
Književni teoretičar Ivo Frangeš uspoređuje Novaka s Balzacom i njegovim temama iz provincije, dok Ljiljana Ina Gjurgjan o Venceslavu Novaku među ostalim piše: »Konačno, moramo misliti o njemu kao o piscu koji, slijedeći načelo tipičnosti, socijalne i biološke uvjetovanosti likova i narativni stil realizma, izuzetno dobro reprezentira tu stilsku formaciju«. Vjenceslav Novak je pisac kojega karakterizira regionalnost u pristupu tematici (Senj i okolica), ali i univerzalizam urbane tematike (slika gradske malograđanštine, te studentske i radničke sirotinje). Svi književni likovi Vjenceslava Novaka karakterizirani su u duhu realizma, a književni teoretičar Antun Barac u svom predgovoru »Odabranim djelima« Vjenceslava Novaka ističe: »Najveća pohvala, što ju je Novak mogao čitati, bilo je priznanje njegovoj skromnosti, kojom namjerno ne izlazi iz granica svoga talenta«.
