Arhiv tekstova
Ante Sekulić GOVORIM JOJ
Govorim Ti
obasjan suncem, koje zapada,
možda u suton stradanja
il u noćima kajanja.
Svejedno.
Od mladosti tek je ostalo:
maleno srce-ranjivo,
od bola često klonulo.
govorim Ti, sestro,
da ne budeš tužna.
Jer mlado je proljeće stiglo.
(Proljeće možda posljednje.)
Samotna zvona zvone…
Možda negdje umiru
magle. Magle večernje…
Ante Sekulić potječe iz seljačke obitelji rodom iz Tavankuta. Rano ostavši siročetom bavi se poljodelstvom ne zanemarujući istodobno uče-nje u gimnaziji, da bi kasnije studije nastavio u Zagrebu, gdje je i diplomirao 1946. godine na osnovi teze iz hrvatskog jezika – »Govor bačkih Bunjevaca«. Radio je kao profesor gimnazije u raznim mjestima, najdulje u Rijeci kao profesor Više pedagoške škole. Sekulić je glede spisateljskog rada ponajviše bio poznat kao vrstan teoreta, esejist, kritičar književnosti bačkih Hrvata. Sekulićev pjesnički opus nije osobito obujan, niti je on po formalnim znamenkama dao nečega posebice novoga, ali je bezuvjetno njegova poetika individualno samosvojna i umjetnički nepatvorena i duboko iskrena. Po općem uvjerenju najbolja mu je i najvažnija knjiga poezije »Vijenac uspomena« (Zagreb, 1968. godine).
